I četrdeset godina novinskih događaja viđenih iz jedinstvene perspektive liječnika-reanimatora uvijek na prvim linijama

Prolog... Papa

Januar 1985. Vijest je zvanična: u oktobru će papa Wojtyla biti u Kaljariju. Za doktora reanimatora kome je godinama u glavi da uspije da organizuje efikasnu vanbolničku medicinsku službu spasavanja, to je jedna od onih vesti koje oduzimaju san, teraju da razmišljamo, sanjamo... Možda pravo je vrijeme, to je znak sudbine. Ta pastoralna posjeta nije slučajna. Nakon toliko eksperimentisanja, sa doktorima ambulante ili žurba u primitivnom motorna vozila hitne pomoći na kojoj nema ničega osim nekoliko zanata u pretincu za rukavice, možda je došlo vrijeme da se organizira nešto ozbiljno, nešto veliko, o čemu se prije nije ni pomišljalo na velikim događajima.

Da, zato što je pre, tačno u aprilu 1970. godine, godine kada je održano prvenstvo u fudbalu u Kaljariju, još jedan papa, Montini, Pavle VI, bio u našem gradu i da ga vidi i čuje, na velikom trgu ispod bazilike NS di Bonaria, sledeći do hotela Mediterraneo, okupilo se čak sto hiljada ljudi, rečeno je: upravo zato taj trg od tada i zvanično nosi to ime, Piazza dei Centomila. Pa, osim Bonarija i Piazza dei Centomila, nakon posjete Pavla VI četvrti Sant'Elia u Kaljariju, tada je došlo do protesta, nereda, gađanja kamenjem. I ukratko, za pomoć pomoći nesumnjivo je bilo nekih malih problema.

Sada su, međutim, prognoze stručnjaka govorile o čak 200,000 ljudi koji se očekuju u Kaljariju za taj izvanredni događaj, pa bi po svoj prilici problemi ozbiljne i organizirane zdravstvene zaštite na licu mjesta, van bolnice zapravo, bili ogromni. Prefektura bi svakako pozvala relevantna tijela da osiguraju adekvatnu medicinsku pomoć za događaj. Što se tačno dogodilo u vrlo kratkom vremenu.

Razmišljao sam o prethodnim iskustvima sa kolegama reanimatorima, na nacionalnom i međunarodnom nivou: u Parizu sa osobljem SAMU (Urgent Medical Aid Services), koji je operisao u civilnoj odeći noseći torbe sa medicinskim oprema, ili u Lombardiji, u Vareseu, posebno povodom Papinog vlastitog planiranog tranzita kroz grubo mjesto do seoskog svetilišta, možda po kiši. Sve su to bila iskustva, koja sam lično doživio, iako kao pažljiv i zainteresovan gledalac, koji je ipak bio bogat uvidima i prijedlozima.

Činjenica je da sam tih prvih mjeseci '85. - već bio uključen u civilnu odbranu - bio pozvan na sastanak odbora - danas bi se to zvala Krizna jedinica - u koju je bilo vojno, civilno, zdravstveno i dobrovoljačko osoblje pozvani. Među mnogim stvarima o kojima se raspravljalo, pojavio se i naizgled manji problem: ko je trebao fizički izvući ljude koji bi se mogli razboljeti ili na neki drugi način trebati spašavanje kako bi se obezbijedili u centrima koji bi bili postavljeni u blizini trga? Odgovor je za mene, s obzirom na precizna prethodna iskustva, bio relativno jednostavan, a predložio sam i potreban broj ljudi: 200 vojnih obveznika.

"Gledate previše američkih filmova!“, rekao mi je jedan zdravstveni rukovodilac koji je bio prisutan na sastanku. “istinski -Odgovorio sam- Reci mi onda o svom prijedlogu!” Nepotrebno je dodavati da ga nije imao. I tako smo na kraju uspeli da od Vojske dobijemo raspoloživost ne 200 već 80 vojnih obveznika na nosilima, 16 vojnih lekara, 8 kola hitne pomoći, helikopter.

Ovoj „snazi“ dodato je 32 zdravstvena pomoćnika, 50 volontera spasilaca, 35 medicinskih sestara za raspeće i 34 medicinske sestre za reanimaciju, 4 ambulantna vozila za reanimaciju (tj. opremljena kiseonikom, aspiratorom i automatskim respiratorom i na odbor od kojih su, prije svega, bili doktor i medicinska sestra za reanimaciju) koje su nam obezbijedile lokalne zdravstvene jedinice (tadašnje „Lokalne zdravstvene jedinice“ koje su kasnije pretvorene u ASL, odnosno „lokalne zdravstvene agencije“); i dalje 12 “normalnih” osnovnih vozila hitne pomoći (tj. bez ljekara u vozilu i sa “volonterskim” i neprofesionalnim osobljem), dva krvomobila iz Avis-a (Udruženje davalaca krvi). Ovo je bilo za vozila; što se tiče civilnog medicinskog osoblja, s druge strane, pristigla su i zamjenica direktora medicine, povodom dr Franko (Kiki) Trincas, tri internista i 14 reanimatologa.

Zatim se javila potreba za efikasnom radiokomunikacionom službom, potreba koju mi ​​je, taman kada se činilo da su sve pripreme rešene, sugerisao inženjer iz Civilne odbrane Pokrajinske uprave, podsećajući da su radio-amateri pokrajine Kaljari već stekli značajno iskustvo: njihov doprinos je bio odlučujući, na primjer, u naporima pomoći tokom Irpinije 1980. zemljotres. I za to su imali zahvalnost tadašnjem nacionalnom šefu civilne odbrane, Giuseppeu Zamberlettiju. Povodom Wojtylina tri dana na tlu Sardinije pokazali su se neprocjenjivim, posebno prvog dana, kada je papa, prije Kaljarija, otišao u Iglesias (opština u pokrajini Kaljari).

Pa je, međutim, kako mobilna telefonija još nije postojala i samim tim nije mogla da računa na današnje „mobilne telefone“, „angažovali“ smo 22 radio operatera iz Pokrajine, uključujući i vozače terenskih vozila, kako bismo govori, "radiomontirano." Ukratko, ukupno više od 280 zdravstvenih radnika moglo bi predstavljati dobar broj za efikasnu zdravstvenu službu spašavanja na „putevima“.

Plan je, dakle, na papiru bio spreman i dobio je odobrenje profesora Lucia Pintusa, zdravstvenog nadzornika naše lokalne zdravstvene jedinice br. 21, koja se nalazila u novoj bolnici Svetog Mihaela nazvanoj po otkriću cefalosporina i bivšem gradonačelniku grada, Giuseppe Brotzu. Plan je, međutim, bio spreman. A sada je bilo samo pitanje da se to provede u praksi.

Dr Piero Golino – doktor

Andrea Coco (bivša novinarka RAI 3) – tekstovi

Michele Golino – istraživanje slike

Enrico Secci – grafika

galerija

prev 1 of 6 sljedeći