Vatrogasci / Piromanija i opsesija vatrom: profil i dijagnoza onih s ovim poremećajem
U DSM V piromanija je klasificirana kao poremećaj kontrole impulsa i ponašanja, a čini se da se temelji na intenzivnoj opsesiji vatrom, plamenom i njihovim posljedicama
Piromana zapravo podmeće vatru ne u ekonomske ili otvoreno kriminalne svrhe, već jednostavno iz uzbuđenja i zadovoljstva. Tu su, naravno, i psihološke i psihijatrijski razloge koji stoje iza ovoga.
Izraz piromanija dolazi od grčkog 'pyros' što znači vatra i 'mania' što znači opsesija
Izraz stoga označava intenzivnu opsesiju vatrom, plamenom, njegovim posljedicama, ali i svim alatima za paljenje, širenje ili gašenje.
Piromanija pogađa približno 6% do 16% muškaraca mlađih od osamnaest godina i 2% do 9% adolescentica (APA, DSM-IV-TR, 2001), iako je dob početka općenito niža.
Nerijetko su ti mladi ljudi zapalili male stvari, predmete, u kući ili izvan nje, te mogu obaviti brojne pripreme za paljenje vatre.
Unatoč tim brojkama, nema pouzdanih podataka o razvoju i toku piromanije
Veza između paljenja vatre u djetinjstvu i piromanije u odrasloj dobi još nije dovoljno dokumentirana.
Kod ljudi s dijagnozom piromanija, epizode paljenja vatre dolaze i odlaze s vrlo različitim frekvencijama.
Prirodni tok je takođe trenutno nepoznat.
Najveće studije u oblasti vatrenog zločina u SAD -u provele su jedinice FBI -a posebno osnovane za istraživanje ovih zločina.
Sva istraživanja o piromaniji, provedena i na psihopatološkom i na kriminološkom području, slažu se da je osnova ovog ponašanja snažna privlačnost prema vatri (Bisi, 2008).
POSEBNA VOZILA ZA VATROGASCE: POSJETITE ALLISON BOOTH NA HITNOM EXPO
GOVORITI O PIROMANIJI: PROFIL PIROMANIJE
U DSM-5 piromanija je uključena među poremećaje kontrole impulsa i ponašanja.
Po definiciji, to je nekontrolirani poriv koji tjera osobu na namjerno i namjerno loženje vatre jer doživljava zadovoljstvo, zadovoljstvo ili olakšanje kada zapali vatru, svjedoči njenim posljedicama ili sudjeluje u posljedicama.
Ljudi s ovim poremećajem prije čina doživljavaju napetost ili emocionalno uzbuđenje, te su zainteresirani, fascinirani, zaintrigirani vatrom i svim njezinim elementima (poput oprema, posljedice, upotrebe).
Obično su uobičajeni posmatrači požara u blizini, mogu pokrenuti lažne alarme i često ih privlače organi reda, oprema i osoblje povezano s gašenjem požara.
S kliničke perspektive, da bi se dijagnosticirao piroman, moraju se isključiti požari podmetnuti radi financijske dobiti, požari povezani s izražavanjem ideologije ili politike, požari povezani s prikrivanjem kaznenih dokaza, požari iz osvete ili bijesa, požari podmetnuti poboljšati svoje okolnosti (npr. u vezi sa osiguranjem) i požare povezane sa zabludama ili halucinacijama.
Tada je fokus na užitku, uzbuđenju koje osoba doživljava u vezi s vatrom i njenim posljedicama.
Posljedice požara uopće ne razmatra palikuća, koji u požaru vidi samo pozitivne aspekte za sebe: zadovoljena napetost, olakšanje; štaviše, nakon što je izazvao požar, osjeća se kao pravi i apsolutni protagonist.
Kako ističe Ermentini, ogromna privlačnost prema vatri i svemu što je s njom povezano ne izražava se samo u paljenju vatre, već je praćeno zadovoljstvom svjedočenja svim fazama nakon gašenja požara, uključujući i slušanje vijesti nakon događaj i njegove posljedice (Ermentini, Gulotta, 1971).
UGRADNJA POSEBNIH VOZILA ZA VOŽARNE BRIGADE: OTKRIJTE OGLASNU KATALICU NA HITNOM EXPO
MOGUĆI PSIHOLOŠKI PROFILI ARSONISTA
Prema Cannavicci (2005), mogu se ocrtati psihološki i profili ponašanja koji su skriveni iza piromanije i namjere izazivanja požara:
- Zapaljiv vandalizmom. To su pojedinci koji (obično u grupama) lože vatru iz dosade ili iz zabave.
- Zapaljivo za profit. Postupa s namjerom lične koristi.
- osveta palikuća. Ima za cilj uništavanje tuđe imovine kao ličnu naknadu.
- Zapaljiv za politički terorizam. Postupa s namjerom vršenja pritiska na javna tijela.
- Zapaljiv za druge zločine. U ovom slučaju vatra se koristi za brisanje dokaza ostavljenih za drugi zločin i na taj način preusmjerava istragu.
- Palikuće se mogu klasificirati prema motivaciji želje za paljenjem vatre.
Privlačnost palikuće prema vatri može imati različita psihološka značenja i okidače, uključujući antisocijalnu spoznaju, ogorčenost, interes za vatru i emocionalno-izražajne aspekte sa potrebom prepoznavanja.
U jednoj studiji je angažirano 389 odraslih piromana koji su prošli forenzičku procjenu mentalnog zdravlja na jednoj klinici u Holandiji između 1950. i 2012. godine.
Identificirano je pet podtipova palikuća: instrumentalni, nagradni, s više problema i poremećeni ili neuredni odnosi.
Uočene su značajne razlike i u karakteristikama prestupnika i u obrascima podmetanja požara (Dalhuisen et al., 2017).
U psihologiji i psihijatriji piromanija se i dalje smatra bolešću povezanom s ozbiljnim mentalnim poremećajima
Vrlo je složeno i za dijagnosticiranje i za liječenje jer se rijetko može identificirati na „čist“ način, ali je vjerojatnije povezano s drugim poremećajima.
Često se patološka želja za plamenom formira u djetinjstvu, a vrhunac bolesti se smatra u dobi od 16 do 30 godina. Žene pate od piromanije mnogo rjeđe od muškaraca.
Često se prvi simptomi pojave u djetinjstvu.
Različite psihijatrijske studije pokazale su slučajeve u kojima su piromani doživjeli pravu seksualnu uzbuđenost kada su nešto zapalili, nakon čega je uslijedio iscjedak. To se zove pirofilija.
Teško je liječiti piromane jer ne prepoznaju prisutnost bolesti i stoga mogu odbiti liječenje, koje je u osnovi farmakološko, a nakon toga slijedi terapija.
Nažalost, postoje i recidivi.
Ali u osnovi su karakteristični za ljude koji nastavljaju zloupotrebljavati alkohol i droge nakon liječenja.
Članak napisala dr Letizia Ciabattoni
Pročitajte takođe:
Nomofobija, neprepoznati mentalni poremećaj: Ovisnost o pametnim telefonima
Eko-anksioznost: učinci klimatskih promjena na mentalno zdravlje
izvori:
https://www.onap-profiling.org/lincendiario-e-il-piromane/
Američko psihijatrijsko udruženje (2014), “Manuale Diagnostico e Statistico dei Disturbi Mentali (DSM 5)”, Raffaello Cortina Urednik: Milano
Baresi C., Centra B .. (2005), „Piromania Criminale. Aspetti socio - pedagogici e giuridici dell'atto incendiario ”, EDUP: Romi
Bisi R. (2008), “Incendiari e Vittime”, Rivista di Criminologia, Vittimologia e Sicurezza, Anno 2, N. 1, str. 13 - 20
Cannavicci M. (2005) “Il piromane e l'incendiario”, Silvae, anno II, N. 5
Ermentini A., Gulotta G. (1971), “Psicologia, Psicopatologia e Delitto”, Antonio Giuffrè Urednik: Milano