Poznatiji kao Stendhalov sindrom jer je Stendhal lično bio pogođen njime i opisao ga je u svojoj knjizi izvještaja o putovanju u Italiju 1817. godine: 'Dostigao sam onaj nivo emocija na kojem se susreću nebeski osjećaji koje daje umjetnost i strastveni osjećaji. Na izlasku iz Santa Crocea dobio sam otkucaje srca, život mi je presušio, hodao sam u strahu od pada', (Napulj i Firenca: Putovanje od Milana do Reggioa)

Ovaj poremećaj se u Firenci javlja desetak puta godišnje i uglavnom pogađa vrlo osjetljive ljude i strance, dok se čini da su Italijani praktički imuni.

To je samo akutna psihička dekompenzacija koja čak može dovesti do hospitalizacije, ali to je privremeno i ne ostavlja nikakve posljedice.

Poremećaj nije vezan za određene umjetnike ili umjetnička djela, već se odnosi na karakteristike umjetničkog djela koje izazivaju nekontrolisane emocionalne reakcije.

Klinička dijagnoza je prvi put postavljena 1982. godine, ali ju je već 1979. predložila psihijatrica Graziella Margherini, sa opisom 100 slučajeva u svojoj knjizi: 'La sindrome di Stendhal. Putnikova malaksalost pred veličinom umjetnosti'.

Firentinski psihijatar je sproveo studiju u kojoj su ispitanici uočeni kako odlaze u bolnicu u stanju bolesti nakon posjete Uffiziju.

Pacijenti su uglavnom bili muškarci, starosti između 25 i 40 godina, sa dobrom školskom spremom, putovali su sami, iz zapadne Evrope ili Sjeverne Amerike, a put su birali u skladu sa svojim umjetničkim interesima.

Magherini u svom istraživanju navodi da: „analiza Stendhalovog sindroma je istakla složene psihosomatske interakcije koje se mogu aktivirati kod nekih pojedinaca, s posebnim predisponirajućim psihičkim stanjima, kada kontekst okoline favorizira aspekte iskorijenjenja vlastitih životnih navika.

Ljepota i umjetnička djela mogu utjecati na najdublja stanja uma korisnika i vratiti situacije i strukture koje se inače uklanjaju.

STENDHALOV (ILI FIRENCIJSKI) SINDROM, SIMPTOMI:

Florence ili Stendhalov sindrom može imati različite kliničke manifestacije u rasponu od najjednostavnijih anksioznih ili paničnih kriza s dispnejom, ubrzanim otkucajima srca, osjećajem nesvjestice, do najozbiljnijih kriza s plačem, tjeskobom, krivnjom, halucinacijama i paranojom do eskalacije u histeričnu agresivnost. ponašanje koje ponekad dovodi do pokušaja uništenja umjetničkog djela.

Manifestira se pri pogledu na izuzetno lijepa umjetnička djela, posebno ako se nalaze u skučenim prostorima.

Sa kliničke tačke gledišta, mogu se identifikovati tri različite simptomatološke slike:

Napad panike. Osoba doživljava lupanje srca, poteškoće s disanjem, bol u grudima, vrtoglavicu, nesvjesticu, depersonalizaciju i derealizaciju;

depresivna stanja, napadi plača, nemotivisana krivica, anksioznost ili, obrnuto, pretjerano uzbuđenje, euforija i samouzvišenje;

vizuelne i slušne halucinacije, a spoljašnje okruženje postaje proganjajuće. Generalno, prije pojave Stendhalovog sindroma ljudi nisu u akutnoj fazi svoje osnovne psihopatologije.

Simptomi su relativno kratkotrajni i obično nestaju u roku od nekoliko sati.

Međutim, prijavljeni su slučajevi u kojima simptomi traju i do nedelju dana.

Svi poremećaji su češći kod osoba s emocionalnom labilnošću.

Studije pokazuju da su pogođeni uglavnom Evropljani (teško Italijani) i Japanci.

Ponekad manifestacije sindroma mogu predstavljati početak potpunog razvoja psihijatrijski nered i opstaju izvan kontemplacije umjetničkih djela.

Nedavno je otkriveno da moderna muzika, koja ima snažan psihološki i emocionalni uticaj, može izazvati i stanja vrlo slična uobičajenim zabludama i halucinacijama slična manifestacijama Stendhalovog sindroma.

NAUKA PROTIV STENDHALOVOG SINDROMA:

Prema neuroestetskim studijama, proces estetske percepcije od strane posmatrača ima i neurofiziološku i evolucionu osnovu.

Mnoga istraživanja su se fokusirala na efekte koje proizvodi nivo poznavanja perceptivnog stimulusa u atribuciji pozitivnog estetskog suda o umjetničkom djelu koje se razmatra.

Pretpostavlja se da na percepciju ljepote i pojavu estetskog užitka kod promatrača mogu utjecati, ako ne i određeni, specifični elementi (koji se nazivaju hedonistički, tj. sposobni da izazovu zadovoljstvo) prisutni u samom djelu.

Ova psihička dekompenzacija uzrokovana je i stimulacijom područja mozga koja nam omogućavaju razumijevanje rada (kao što su neuroni ogledala) i formiranjem normalnih i patoloških emocionalnih stanja (uključujući područja kao što su amigdala, ventralni strijatum, orbitalni korteks).

PSIHOANALIZA:

Prema psihoanalitičkim teorijama, na kojima je Magherini zasnivala svoje studije, umjetničko uživanje može se označiti kao spoj primarnog estetskog iskustva (vezanog za odnos majke i djeteta i odnosi se na prvi susret djeteta sa licem, glasom, majčinska grudi, koja se smatra prvim kontaktom s ljepotom), uznemirujući subjekt (potisnuto i posebno emocionalno značajno konfliktno iskustvo koje se reaktivira susretom s umjetničkim djelom) i odabrana činjenica (povezana s konkretnim djelom na kojem se subjekt se fokusira, jer reaktivira određena iskustva i tom objektu daje posebno emocionalno značenje koje može izazvati reakciju i psihičku simptomatologiju).

LIJEČENJE SINDROMA FLORENCE (ILI STENDHALOVOG SINDROMA):

Sama dr. Magherini ističe da je često dovoljno jednostavno ukloniti subjekte iz umjetničkih djela kako bi se simptomi povukli.

Kada su simptomi jači i ne prolaze sami od sebe, zahtijevaju specijalistički tretman, obično farmakološki, koji se sastoji u primjeni anksiolitika i/ili antidepresiva i stabilizatora raspoloženja.

Ako je sindrom povezan s drugim vrstama psihijatrijskih poremećaja, farmakološko liječenje također može uključivati ​​upotrebu antipsihotika i može se kombinirati s psihoterapijom.

Ovaj sindrom (još) nije klasifikovan u DSM-u.

Članak napisala dr Letizia Ciabattoni

Pročitajte takođe:

Stokholmski sindrom: Kada žrtva stane na stranu počinitelja

Placebo i nocebo efekti: kada um utiče na efekte droga

Izvor:

https://www.rivistadipsichiatria.it/archivio/1461/articoli/16139/

http://www.formazionepsichiatrica.it/2-2014/4%20Iacono.pdf

Freedberg D., Gallese V. Movimento, emozione, empatia. I fenomeni che si producono a livello corporeo osservando le opere d'arte. Ed. A. Mondatori, Milano 2008

Magherini G. La sindrome di Stendhal, Ponte alle Grazie Firenze 2007.