Hitna pedijatrija / Neonatalni respiratorni distres sindrom (NRDS): uzroci, faktori rizika, patofiziologija

Neonatalni respiratorni distres sindrom (NRDS) je respiratorni sindrom karakteriziran prisutnošću progresivne plućne atelektaze i respiratorne insuficijencije koja se uglavnom dijagnosticira kod nedonoščadi koja još nisu dostigla potpuno sazrijevanje pluća i adekvatnu proizvodnju surfaktanta.

Sinonimi za sindrom respiratornog distresa dojenčadi su:

  • ARDS kod novorođenčeta (ARDS je skraćenica za akutni respiratorni distres sindrom);
  • ARDS novorođenčeta;
  • Neonatalni ARDS;
  • Pedijatrijski ARDS;
  • neonatalni RDS (RDS je skraćenica za 'respiratorni distres sindrom');
  • respiratorni distres sindrom novorođenčeta;
  • akutni respiratorni distres sindrom djeteta;
  • akutnog respiratornog distres sindroma novorođenčeta.

Sindrom respiratornog distresa ranije je bio poznat kao 'bolest hijalinske membrane', pa otuda skraćenica 'MMI' (sada više nije u upotrebi)

Sindrom respiratornog distresa dojenčadi na engleskom se zove:

  • sindrom infantilnog respiratornog distresa (IRDS);
  • respiratorni distres sindrom novorođenčeta;
  • neonatalni respiratorni distres sindrom (NRDS);
  • poremećaj nedostatka surfaktanta (SDD).

Sindrom je ranije bio poznat kao 'bolest hijalinskih membrana', odatle i akronim 'HMD'.

Epidemiologija respiratornog distres sindroma novorođenčeta

Prevalencija sindroma je 1-5/10,000.

Sindrom pogađa otprilike 1% novorođenčadi.

Incidencija se smanjuje sa napredovanjem gestacijske dobi, sa oko 50% kod djece rođene u 26-28 sedmici na oko 25% u 30-31 sedmici.

Sindrom je češći kod muškaraca, bijelaca, dojenčadi majki dijabetičara i drugorođenih prijevremeno rođenih blizanaca.

Iako postoje mnogi oblici respiratorne insuficijencije koji pogađaju novorođenčad, NRDS je dominantan uzrok kod nedonoščadi.

Napredak u prevenciji prijevremenog porođaja i liječenju neonatalnog NRDS-a doveo je do značajnog smanjenja broja smrtnih slučajeva od ovog stanja, iako NRDS i dalje predstavlja značajan uzrok morbiditeta i mortaliteta.

Procjenjuje se da oko 50 posto smrtnih slučajeva novorođenčadi ima NRSD.

Zbog visokog mortaliteta, svi liječnici intenzivne njege novorođenčadi trebali bi biti u mogućnosti dijagnosticirati i liječiti ovaj uobičajeni uzrok respiratorne insuficijencije.

Starost početka

Dob početka je neonatalna: simptomi i znaci respiratornog distres sindroma pojavljuju se u novorođenčeta ubrzo nakon rođenja ili nekoliko minuta/sati nakon rođenja.

ZDRAVLJE DJECE: SAZNAJTE VIŠE O MEDICHILDU POSJETOM KATALO NA HITNOM EXPO

Uzroci: nedostatak surfaktanta

Beba sa RDS-om pati od nedostatka surfaktanta.

Surfaktant (ili 'plućni surfaktant') je lipoproteinska supstanca koju proizvode pneumociti tipa II na alveolarnom nivou od otprilike trideset pete sedmice gestacijske dobi i njegova glavna funkcija je smanjenje površinske napetosti garantirajući alveolarnu ekspanziju tokom respiratornih činova: njegovo odsustvo je stoga praćeno smanjenom alveolarnom ekspanzijom i tendencijom zatvaranja uz kompromitovanu izmjenu plinova, uz oštećenje normalnog disanja.

Prilikom rođenja, surfaktant mora biti proizveden u dovoljnoj količini i kvalitetu da spriječi kolaps alveola djeteta na kraju izdisaja.

Za proizvodnju ovog surfaktant-aktivnog materijala, koji je toliko važan za postnatalnu funkciju pluća, odgovorne su funkcionalno intaktne alveolarne ćelije tipa II (pneumociti tipa II).

Što je novorođenče nedonoščad, to manje ima dovoljno ćelija pneumocita tipa II u vrijeme rođenja i, stoga, što je nedonoščad, to mu više nedostaje adekvatna proizvodnja surfaktanta.

Incidencija neonatalnog RDS-a je, stoga, obrnuto proporcionalna gestacijskoj dobi i svako prijevremeno rođeno novorođenče (gestacijska starost manja od 38 sedmica) je u riziku za ovu bolest.

Neonatalni RDS ima visoku prevalenciju kod velikih nedonoščadi (gestacijska dob manja od 29 sedmica) i novorođenčadi male porođajne težine (manje od 1,500 grama).

Nedostatak ili odsustvo surfaktanta može biti uzrokovano ili pogodovano, osim prevremenosti, i:

  • mutacije u jednom ili više gena koji kodiraju proteine ​​surfaktanta;
  • sindrom aspiracije mekonija;
  • sepsa.

Genetski uzroci neonatalnog respiratornog distres sindroma

Vrlo rijetki slučajevi su nasljedni i uzrokovani su mutacijama u genima

  • proteina surfaktanta (SP-B i SP-C);
  • kompleksa vezivanja adenozin trifosfat A3 (ABCA3).

Uzroci: nezreli parenhim pluća

U početku se smatralo da je jedini problem kod ove bolesti smanjena proizvodnja surfaktanta u nezrelim plućima nedonoščadi, dok su novija istraživanja pokazala da je problem svakako složeniji.

Zaista, nedonošče ne samo da ima smanjenu količinu surfaktanta, već je i ono što je prisutno nezrelo i stoga funkcionalno manje efikasno.

Takođe je nejasno koliko efikasno prevremeno rođeno dete može da iskoristi postojeći surfaktant.

Novorođenče sa RDS-om također ima nezreli parenhim pluća sa smanjenom površinom alveolarne izmjene plina, povećanom debljinom alveolarno-kapilarne membrane, smanjenim plućnim odbrambenim sistemom, nezrelim zidom grudnog koša i povećanom propusnošću kapilara.

Svaka akutna epizoda asfiksije ili smanjene plućne perfuzije može ometati proizvodnju surfaktanta, čineći je nedovoljnom i na taj način doprinijeti patogenezi RDS-a ili povećati njegovu težinu.

Faktori rizika za neonatalni RDS su:

  • prerano rođenje
  • gestacijska dob od 28 sedmica ili manje;
  • mala porođajna težina (manje od 1500 grama, tj. 1.5 kg)
  • muški spol;
  • kavkaska rasa;
  • otac dijabetičar;
  • majka dijabetičara;
  • majka podrazumevano neuhranjena
  • majka sa višestrukom trudnoćom;
  • majka koja zloupotrebljava alkohol i/ili drogu;
  • majka izložena virusu rubeole;
  • carski rez bez prethodnih porođaja;
  • aspiracija mekonija (koja se javlja uglavnom kod porođaja nakon termina ili donošenih porođaja carskim rezom);
  • perzistentna plućna hipertenzija;
  • prolazna tahipneja novorođenčeta (sindrom vlažnih pluća novorođenčeta);
  • bronho-pulmonalna displazija;
  • braća i sestre rođeni prijevremeno i/ili sa srčanim malformacijama.

Faktori koji smanjuju rizik za neonatalni RDS (neonatalni respiratorni distres) su:

  • zastoj u rastu fetusa
  • preeklampsija;
  • eklampsija;
  • hipertenzija majke;
  • produžena ruptura membrana;
  • upotreba kortikosteroida kod majke.

Patofiziologija

Sva novorođenčad izvode svoj prvi respiratorni čin čim dođu na svijet.

Da bi se to postiglo, novorođenčad mora vršiti visok pritisak distenzije pluća jer su pluća potpuno kolabirana pri rođenju.

U normalnim situacijama, prisustvo surfaktanta omogućava smanjenje površinske napetosti u alveoli, omogućava održavanje preostalog funkcionalnog kapaciteta i posljedično početak inspiracije na povoljnom nivou plućne krivulje pritisak-volumen: sa svakim aktom, rezidualni funkcionalni kapacitet se povećava sve dok ne dostigne normalne vrijednosti.

Nenormalan kvalitet i količina surfaktanta kod bolesnog djeteta dovodi do kolapsa alveolarnih struktura i nepravilne distribucije ventilacije.

Kako se broj kolabirajućih alveola povećava, dojenče je prisiljeno, kako bi se adekvatno ventiliralo, da vrši dinamičke kompenzacijske mehanizme koji imaju za cilj povećati pritisak na kraju izdisaja, čime se sprječava zatvaranje alveola:

  • povećava negativnost intrapleuralnog pritiska tokom inspiracije;
  • održava tonički aktivnim inspiratorne mišiće tokom izdisaja, što čini grudni koš rigidnijim;
  • povećava otpor disajnih puteva privođenjem glasnih žica tokom izdisaja;
  • povećava brzinu disanja i skraćuje vrijeme izdisaja.

Rastežnost zida grudnog koša, što je prednost tokom porođaja, kada fetus mora proći kroz utero-vaginalni kanal, može biti nedostatak kada RDS novorođenče udiše i pokušava da proširi nerastegnuta pluća, u stvari, kao Povećava se negativan intrapleuralni pritisak koji nastaje u pokušaju proširenja nerastegnutih pluća, dolazi do trakcije prema unutrašnjoj strani grudnog koša i ovaj fenomen ograničava ekspanziju pluća.

Progresivna atelektaza pluća također dovodi do smanjenja funkcionalnog rezidualnog volumena, što zauzvrat dalje mijenja izmjenu plućnih plinova.

Stoga se formiraju hijalinske membrane, sastavljene od proteinske supstance proizvedene oštećenjem pluća, koje dodatno smanjuju rastezljivost pluća; prisustvo ovih struktura, stoga, uzrokuje da se ova patološka slika nazove 'bolešću hijalinskih membrana', izrazom koji se u prošlosti koristio za označavanje ovog sindroma.

Proteinska tekućina koja izlučuje iz oštećenih alveola uzrokuje inaktivaciju prisutnog oskudnog surfaktanta.

Prisustvo ove tečnosti i pogoršanje hipoksemije dovode do stvaranja velikih površina intrapulmonalnog šanta koji dalje inhibiraju aktivnost surfaktanta.

Tako se stvara zastrašujući začarani krug, karakteriziran kontinuiranim nizom

  • smanjena proizvodnja surfaktanta
  • atelektaza;
  • smanjena rastezljivost pluća;
  • izmijenjen odnos ventilacije/perfuzije (V/P);
  • hipoksemija;
  • dalje smanjenje proizvodnje surfaktanta
  • pogoršanje atelektaze

Patološka anatomija

Makroskopski, pluća izgledaju normalne veličine, ali su kompaktnija, atelektatska i imaju ljubičasto-crvenu boju sličniju onoj jetre. Oni su takođe teži od uobičajenih, toliko da tonu kada su uronjeni u vodu.

Mikroskopski, alveole su slabo razvijene i često kolabirane.

U slučaju rane smrti novorođenčeta, uočava se prisustvo u bronhiolama i alveolarnim kanalima ćelijskih ostataka uzrokovanih nekrozom alveolarnih pneumocita, koji su u slučaju povećanog preživljavanja obavijeni ružičastim hijalinskim membranama.

Ove membrane pokrivaju respiratorne bronhiole, alveolarne kanale i, rjeđe, alveole i sastoje se od fibrinogena i fibrina (kao i gore opisanih nekrotičnih ostataka).

Može se primijetiti i prisutnost slabe upalne reakcije.

Prisustvo hijalinskih membrana tipičan je sastojak bolesti plućnih hijalinskih membrana, ali se one ne javljaju kod mrtvorođenih ili novorođenčadi koja prežive samo nekoliko sati.

Ako dojenče preživi duže od 48 sati, počinju se javljati reparativni fenomeni: proliferacija alveolarnog epitela i deskvamacija membrana, čiji se fragmenti raspršuju u dišne ​​puteve gdje ih probavljaju ili fagocitiraju tkivni makrofagi.

Pročitajte takođe:

Hitna pomoć uživo još više…Uživo: preuzmite novu besplatnu aplikaciju vaših novina za iOS i Android

Opstruktivna apneja u snu: šta je to i kako je liječiti

Opstruktivna apneja u snu: simptomi i liječenje opstruktivne apneje u snu

Naš respiratorni sistem: virtuelni obilazak unutar našeg tijela

Traheostomija tokom intubacije kod pacijenata sa COVID-19: istraživanje o trenutnoj kliničkoj praksi

FDA je odobrila Recarbio za liječenje bakterijske pneumonije povezane sa bolnicama i ventilatorom

Klinički pregled: Akutni respiratorni distres sindrom

Stres i nevolja tokom trudnoće: Kako zaštititi i majku i dijete

Respiratorni distres: koji su znaci respiratornog distresa kod novorođenčadi?

Izvor:

Medicina Online

Moglo bi vam se svidjeti