'Stanje minimalne svijesti' (takođe nazvano 'minimalno svjesno stanje') odnosi se u medicini na izmijenjeno stanje svijesti definirano minimalnim ponašanjem koje pokazuje svijest o sebi i/ili okolini, iako je manja od normalne.

Difuzija minimalnog stanja svijesti

Učestalost vegetativnog stanja procjenjuje se na 0.7-1.1/100,000 stanovnika; prevalencija je 2-3/100,000 stanovnika.

Otprilike jedna trećina vegetativnih stanja je traumatskog porijekla.

Od dvije trećine netraumatskog porijekla (ishemični ili hemoragični moždani udar, encefalitis, anoksija) skoro 50% je anoksija mozga.

Šta je svijest?

Otkako je čovjek počeo razmišljati o sebi, odgovori na ovo pitanje bili su najrazličitiji, ovisno o polju, npr. religijskom ili filozofskom.

Neurološki gledano, svijest je ona komponenta ljudskog bića koju karakteriziraju dva dijela:

• budnost: karakteriše ga stanje budnosti koje nije nužno povezano sa svešću o tome šta se dešava u svetu oko nas;
• svijest: sastoji se od svijesti o svijetu oko nas i, u najrazvijenijem stanju, o vlastitom biću.

Kod zdravog subjekta (osobe sa potpunom svešću) obe komponente su normalne, dok su kod pacijenta u minimalno svesnom stanju ove komponente izmenjene i vremenski nepostojane: svest može da varira tokom dana.

Minimalno stanje svijesti može biti dva tipa:

• akutno stanje minimalne svijesti: lakše reverzibilno;
• kronično minimalno svjesno stanje: pacijentu je teško vratiti se u stanje potpune svijesti.

Uzroci minimalnog stanja svijesti

Među najčešćim uzrocima su moždani udari i traume na mozgu koje rezultiraju komom, a stanje minimalne svijesti može predstavljati evoluciju.

Anatomski korelati svesti se identifikuju sa:

• ascendentna retikularna tvar, koja je uglavnom odgovorna za nivo svijesti;
• encefalične hemisfere, više kognitivne funkcije i sjedište sadržaja.

Svaka fizičko-hemijska štetnost koja direktno ili indirektno utiče na ove strukture sposobna je da izazove komu i kasniju moguću evoluciju u vegetativno ili minimalno svjesno stanje.

Koma, vegetativno stanje i minimalno stanje svijesti

Minimalno svjesno stanje se razmatra kao moguća evolucija komatoznog stanja, kao alternativa vegetativnom stanju ili kao moguća evolucija vegetativnog stanja.

Generalno, vegetativna stanja ili stanja minimalne svijesti pojavljuju se otprilike 30 dana nakon pojave kome, ali to nikako nije fiksno pravilo.

O tačnoj definiciji pojma se u naučnoj literaturi oduvijek mnogo raspravljalo, posebno imajući u vidu aspekte zajedničke sa vegetativnim stanjem, s kojima pokazuje minimalne razlike, koje međutim postaju važne kada je u pitanju prognoza (bolja u minimalno svjesnom stanju). nego u vegetativnom stanju) iu tretmanu koji treba slijediti; štaviše, u poređenju sa vegetativnim stanjem, odgovori ispitanika sa minimalnom svešću na tretman su u proseku bolji.

Od vegetativnog stanja do stanja minimalne svijesti: revidirana skala oporavka od kome (CRS-R)

Razlikovanje stanja minimalne svijesti od vegetativnog stanja je fundamentalno za planiranje personaliziranog projekta rehabilitacije usmjerenog na maksimalno mogući funkcionalni oporavak, unatoč teškoj ozljedi mozga.

Procjenu prijelaza u minimalno svjesno stanje sprovode stručnjaci multidisciplinarnog tima koji prati pacijenta, za koje je bitno da govore zajednički jezik, odnosno da koriste zajedničke alate za procjenu definisane interpretacije.

Među najčešće korištenim je revidirana skala oporavka kome (CRS-R), kodificirana u SAD-u više od jedne decenije, već nekoliko godina dostupna i u italijanskoj verziji, koju je odobrilo SIMFER (Italijansko društvo za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju) i SIRN (Italijansko društvo za neurološke rehabilitacije).

Karakteristike bolesnika sa minimalnom svešću

Subjekt sa minimalnim odzivom

• ima spontano otvorene oči ili – ako ih drži zatvorene – otvara ih ako je na odgovarajući način stimulisan;
• gleda ispitivača u lice;
• prati vizuelni stimulans (npr. svjetlo) pogledom;
• uglavnom ne govori ili proizvodi beznačajne zvukove;
• može dati namjerne odgovore nakon jednostavne verbalne komande ili imitacije, npr. rukovati se, pomicati prstom;
• može napraviti jednostavne namjerne pokrete uključujući afektivne pokrete ili ponašanje općenito ima sposobnost gutanja ili – ako ju je izgubio – potencijalno ima sposobnost da je povrati.

dijagnoza

Dijagnoza je moguća lekarskim pregledom (anamneza i objektivni pregled).

Osim toga, moguće je procijeniti kroz funkcionalnu magnetnu rezonancu odgovor subjekta na poznate znakove, kao što je pozivanje po imenu.

Terapija u stanju minimalne svijesti

U minimalno svjesnom stanju, pored mogućeg oštećenja mozga koje je dovelo do kome, postoji i nedostatak dopamina, važnog neurotransmitera za nervni sistem.

Neki lijekovi kao što su agonisti dopaminskih receptora se trenutno testiraju.

U obećavajućoj studiji iz 2009. na jednom pacijentu, Fridman et al. pokazala je kako je pacijentu davanjem apomorfina, agonista dopamina, povratila sposobnost da pomjera udove na zahtjev i odgovara na pitanja sa da/ne, što nije mogao učiniti prije primjene apomorfina.

Nakon toga je došlo do potpunog oporavka funkcija svijesti i značajnog oporavka funkcionalnih sposobnosti, održanog čak i nakon prestanka uzimanja apomorfina.

Pri maksimalnoj dozi uočena je blaga diskinezija (promjene u kretanju kao što su ukočenost, poteškoće u pokretanju pokreta, usporavanje motora i nevoljni i/ili pretjerani pokreti).

Među istraživačima se trenutno raspravlja o kroničnoj primjeni analgetskih supstanci, jer ovi pacijenti mogu osjetiti bol jer im je preostalo minimalno svijest.

Minimalno stanje svijesti: evolucija i prognoza

Pacijenti u kroničnom minimalno svjesnom stanju vjerojatno neće imati mnogo poboljšanja s vremenom, za razliku od onih u akutnom minimalno svjesnom stanju koji se zapravo mogu vratiti u stanje blisko normalnom.

Nažalost, vrlo je teško prognozirati kakva bi mogla biti evolucija pacijenta u stanju minimalne svijesti: u mnogim slučajevima šteta je nepovratna, ali je u literaturi praćen jedan slučaj koji se 'probudio' mnogo godina nakon toga. trauma (Terry Wallis).

Pogoršani elementi prognoze su:

• visoka temperatura;
• dekubitusne povrede;
• prethodne operacije traheotomije;
• ponavljajuće infekcije;
• početni invaliditet (prije događaja);
• loše opšte zdravstveno stanje pacijenta (npr. hipertoničar, gojazan ili dijabetičar);
• poodmakloj dobi pacijenta.

Elementi koji poboljšavaju prognozu su:

• ljubav i toplina pacijentovih prijatelja i rodbine;
• pasivna mobilizacija pacijenta;
• odsustvo povreda dekubitusa;
• pažljiv medicinski nadzor;
• odsustvo početnog invaliditeta (prije događaja);
• dobro opšte zdravstveno stanje pacijenta (normalna težina, kondicija);
• mlađe dobi pacijenta.

Kod pacijenata sa minimalnom svijesti, iako postoji rudimentarni oporavak svijesti, perzistiraju teški kognitivni i motorički deficiti uz nemogućnost obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti, adekvatne komunikacije i davanja pristanka na liječenje.

Inkontinencija sfinktera i hranjenje koje se općenito daje sondom znače da ovi pacijenti potpuno ovise o članovima porodice.

Akutni pacijent koji se vraća u stanje potpune ili djelomične svijesti može se fizički poboljšati kroz specifične rehabilitacijske intervencije.

Reanimacija i intenzivna njega u akutnoj fazi ozljede mozga izuzetno su važni za prognozu i zapravo su prva faza rehabilitacije traumatizirane glave, a učestalost i težina kasnih problema uvelike zavise od ranog izbora liječenja.

Liječenje i rehabilitacija

Rehabilitacijski pristup fizijatrijsko-fizioterapeutsko-sestrinskog tima mora prije svega uključivati ​​procjenu oštećenja mozga tako što se različitim instrumentalnim pregledima identifikuje njegov tip, obim i lokalizacija, pri čemu se ističu intra- i ekstracerebralni hematomi, cerebralno omekšavanje, edem s posljedičnom endokranijalnom hipertenzijom. i transtentorijalne hernije.

Svaki rehabilitacijski tretman mora ograničiti primarno oštećenje, spriječiti njegovo širenje na susjedna ili zavisna funkcionalna područja, spriječiti sekundarno oštećenje, spriječiti tercijarno oštećenje, umanjiti patološki potencijal i povećati zdravstveni potencijal, a također mora uključiti ne samo pacijenta, već i zdravlje, porodicu. i društvenog okruženja.

U akutnoj fazi liječenje mora biti usmjereno na podsticanje buđenja s

• senzorni i senzorni podražaji, najprije elementarni, a zatim sofisticiraniji u odnosu na premorbidnu ličnost pacijenta;
• tehnike neuromišićne facilitacije, koje stimulacijom esteroceptora i proprioceptora refleksno stvaraju uslove za olakšavanje ili inhibiranje kontrakcije određenih mišićnih grupa;
• ispravna držanja, pravilne promjene držanja i pravilni pokreti.

U tu svrhu, smatra se korisnim nastaviti sa rehabilitacijskim tretmanom kroz tehnike koje imaju za cilj maksimalno prizivanje rezidualnih potencijala radi boljeg prilagođavanja pojedinca sebi i svijetu.

Tako se može postići nezamisliv napredak kroz plastičnost još netaknutog centralnog nervnog sistema.

Međutim, to je moguće samo ako je okruženje rano, bogato i adekvatno stimulativno.

Cilj tretmana se zasniva na rekonstrukciji funkcionalnog integriteta moždano-sredine putem ispravnih, intenzivnih, kontinuiranih i čestih stimulansa iz okoline, osmišljenih da izazovu puni razvojni potencijal pacijenta, počevši od funkcionalnog nivoa preostalog nakon traumatskog događaja u razna područja tako da se njegove ili njene senzorno-motoričke aktivnosti uvijek kontroliraju, obogaćuju i prilagođavaju.

Pročitajte takođe:

Hitna pomoć uživo još više…Uživo: preuzmite novu besplatnu aplikaciju vaših novina za iOS i Android

Prehospitalna skala u Cincinnatiju. Njegova uloga u odjelu za hitne slučajeve

Kako brzo i tačno prepoznati pacijenta sa akutnim moždanim udarom u prehospitalnom okruženju?

Cerebralno krvarenje, koji su sumnjivi simptomi? Neke informacije za običnog građanina

Pravilo ABC, ABCD i ABCDE u hitnoj medicini: šta spasilac mora učiniti

Brz krvni pritisak se smanjuje kod pacijenata sa akutnom intrakerebralnom krvarenjem

Žare i intraozalni pristup: masivno upravljanje krvarenjem

Povreda mozga: Uslužnost naprednih bolničkih intervencija za tešku tupavu traumatsku povredu mozga (BTI)

Kako brzo i precizno prepoznati pacijenta sa akutnim moždanim udarom u prehospitalnom okruženju?

GCS ocena: šta to znači?

Glasgow Coma Scale (GCS): Kako se procjenjuje rezultat?

Izvor:

Medicina Online