Utapanje” u medicini se odnosi na oblik akutne asfiksije uzrokovane mehaničkim uzrokom izvan tijela, uzrokovanim činjenicom da plućni alveolarni prostor – koji je normalno zauzet plinom – progresivno zauzima tečnost (npr. slana voda u slučaju utapanja u moru ili klorirane vode u slučaju utapanja u bazenu)

Tečnost se unosi u pluća kroz gornje disajne puteve, što se dešava, na primer, kada subjekt potpuno izgubi svest i padne ispod nivoa tečnosti, ili kada je pri svesti, ali ga gurne ispod nivoa tečnosti spoljnu silu (npr. talas ili ruke napadača) i ostaje bez vazduha u plućima uz izdisaj PRE nego što se vrati na površinu.

Utapanje – potencijalno smrtonosno u roku od nekoliko minuta – nije uvijek fatalno, međutim: u nekim slučajevima može se uspješno liječiti odgovarajućim manevrima oživljavanja.

Smrt utapanjem se istorijski koristila kao smrtna kazna za određene zločine, na primer za zločin izdaje u srednjem veku.

VAŽNO: Ako je voljena osoba bila žrtva utapanja i nemate pojma šta da radite, prvo se odmah obratite službi hitne pomoći pozivom na broj hitne pomoći.

Težina utapanja je podijeljena u 4 stepena:

1. stepen: žrtva nije udisala tečnost, dobro ventilira, ima dobru cerebralnu oksigenaciju, nema poremećaja svijesti, javlja se dobro;

2. stepen: žrtva je blago udahnula tečnost, mogu se detektovati pucketanje i/ili bronhospazam, ali ventilacija je adekvatna, svest je netaknuta, pacijent pokazuje anksioznost;

3. stepen: žrtva je udahnula diskretne količine tečnosti, ima hripavce, bronhospazam i respiratorni distres, razvija cerebralnu hipoksiju sa simptomima u rasponu od dezorijentacije do agresije, do uspavanog stanja, prisutne su srčane aritmije;

4. stepen: žrtva je udahnula toliko tečnosti ili je ostala u hipoksičnom stanju do zastoja srca i smrti.

VAŽNO: Najozbiljniji simptomi utapanja nastaju kada količina udahnute vode prelazi 10 ml po kilogramu tjelesne težine, odnosno pola litre vode za osobu od 50 kilograma ili 1 litar ako ima 100 kilograma: ako je količina vode je manji, simptomi su općenito umjereni i prolazni.

Sekundarno utapanje

Sekundarno utapanje se odnosi na pojavu komplikacija u respiratornom traktu i plućima nakon utapanja, čak i nekoliko dana nakon događaja, uzrokovanih nakupljanjem vode koja se taloži u plućima.

U početku, plućni edem ne uzrokuje posebne probleme, ali nakon nekoliko sati ili čak nekoliko dana može uzrokovati smrt.

Važno je zapamtiti da klorirana voda u bazenu sadrži mnoge kemijske spojeve: ako se progutaju i ostanu u plućima, izazivaju iritaciju i upalu, posebno u bronhima.

Na kraju, zapamtite da je s mikrobiološke tačke gledišta, udisanje slatke vode posebno opasno zbog velike mogućnosti gutanja virusa, bakterija i drugih patogena.

Suvo utapanje

Suvo utapanje” se odnosi na pojavu komplikacija u respiratornom traktu i plućima nakon događaja utapanja, čak i nekoliko dana nakon događaja, uzrokovanih laringospazmom.

Tijelo i mozak pogrešno 'osjećaju' da će voda ući kroz disajne puteve, pa izazivaju grč larinksa kako bi ga zatvorili i spriječili hipotetički ulazak tekućine, što također uzrokuje da zrak ne ulazi u tijelo, što ponekad dovodi do do smrti utapanjem bez potapanja u vodu.

Smrt utapanjem

Uzrok smrti kod utapanja je hipoksemija, koja dovodi do akutne hipoksije koja za posljedicu ima oštećenje funkcije posebno mozga i miokarda s gubitkom svijesti, zatajenjem desnog srca i zastojem srca.

Istovremeno se javlja hiperkapnija (povećana koncentracija ugljičnog dioksida u krvi) i metabolička acidoza.

Hipoksemija je pak uzrokovana ulaskom vode u pluća i/ili laringospazmom (zatvaranje epiglotisa, koji sprječava ulazak vode i zraka).

širenje

U Italiji se svake godine dogodi oko 1000 teških slučajeva nesreća na vodi, sa stopom smrtnosti koja se približava 50%.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u Evropi svake godine umire oko 5,000 djece između 1. i 4. godine, a u svijetu je oko 175,000 umrlih zbog utapanja u prvih 17 godina života.

Smrt od utapanja treba razlikovati od iznenadne smrti uronjenjem, koja je uzrokovana traumom, refleksnom srčanom sinkopom, gušenjem povraćati i toplotnu neravnotežu

Smrt od utapanja: znakovi i simptomi

Smrti od utapanja prethode četiri faze:

1) Faza iznenađenja: traje nekoliko sekundi i karakteriše je brz i što je moguće dublji udah prije nego što pojedinac ode pod vodu.

Takođe se javlja:

• tahipneja (povećana brzina disanja);
• tahikardija;
• arterijska hipotenzija ('nizak krvni pritisak');
• cijanoza (plavkasta koža);
• mioza (suženje prečnika zjenice oka).

2) Faza rezistencije: traje oko 2 minute i karakterizira je početna apneja, tokom koje osoba spriječava ulazak tekućine u pluća izdisanjem i postaje uznemirena dok pokušava da izroni, obično ispruživši ruke iznad glave u smjeru vodena površina.

Tokom ove faze, progresivno se dešava sledeće:

• apneja;
• panika;
• brzi pokreti u pokušaju ponovnog izrona;
• hiperkapnija;
• visok krvni pritisak;
• visoko oslobađanje adrenalina u cirkulaciju;
• tahikardija;
• obnubilacija svijesti;
• cerebralna hipoksija;
• konvulzije;
• smanjeni motorički refleksi;
• senzorna promjena;
• oslobađanje sfinktera (fekas i/ili urin mogu biti nehotično oslobođeni).

Kada subjektu ponestane vazduha u plućima disanjem, voda prodire duž disajnih puteva izazivajući apneju uzrokovanu zatvaranjem epiglotisa (laringospazam), reakciju koja je dizajnirana da zaštiti respiratorni sistem od vode, ali koja takođe sprečava prolaz vazduha.

Hipoksija i hiperkapnija potom stimulišu nervne centre da ponovo počnu disati: to uzrokuje naglo otvaranje glotisa, što dovodi do toga da znatne količine vode ulazi u pluća, ometa izmjenu plinova, mijenja surfaktant, alveolarni kolaps i razvoj atelektaze i šantova.

3) Faza apnoje ili 'prividne smrti': traje oko 2 minute, u kojoj se pokušaji ponovnog izrona, uzalud, smanjuju dok subjekt ne ostane nepokretan.

Ovu fazu progresivno karakteriziraju:

• definitivnog prestanka disanja
• mioza (suženje zenice);
• gubitak svijesti;
• opuštanje mišića;
• teška bradikardija (usporen i slab rad srca);
• koma.

4) Terminalna ili 'zadahnuta' faza: traje oko 1 minut i karakteriše je:

• kontinuirani gubitak svijesti;
• teška srčana aritmija;
• srčani udar;
• smrt.

Anoksija, acidoza i elektrolitski i hemodinamski disbalans koji su rezultat asfiksije dovode do poremećaja ritma do srčanog zastoja i smrti.

Koliko brzo se umire?

Vrijeme u kojem nastupa smrt izuzetno je promjenljivo zbog različitih faktora kao što su starost, zdravstveno stanje, kondicija i način gušenja.

Starija osoba, oboljela od dijabetesa, hipertenzije i plućnog emfizema, u slučaju utapanja i relativnog gušenja, može izgubiti svijest i umrijeti za manje od jednog minuta, kao i dijete koje boluje od bronhijalne astme.

Odrasla, sposobna osoba navikla na produženi napor (mislite na profesionalnog sportistu ili ronioca) u slučaju gušenja može, s druge strane, proći nekoliko minuta da izgubi svijest i umre (čak i više od 6 minuta), ali u U većini slučajeva smrt se javlja u promjenjivom vremenu u rasponu od oko 3 do 6 minuta ukupno, pri čemu se izmjenjuju 4 faze opisane u prethodnom paragrafu.

Tipično, subjekt ostaje pri svijesti u apneji oko 2 minute, zatim gubi svijest i ostaje bez svijesti još 3 do 4 minute prije smrti.

Utapanje u slatkoj, slanoj ili kloriranoj vodi

Uglavnom postoje tri vrste vode u kojoj dolazi do utapanja: slatka, slana ili klorirana.

Svaka vrsta vode izaziva različite reakcije u tijelu.

Utapanje u slanoj vodi

Slana voda je tipična za morsko okruženje i ima 4 puta veći osmotski pritisak od plazme; ovaj hipertonus je povezan sa prisustvom mineralnih soli kao što su natrijum, hlor, kalijum i magnezijum.

Da bi se uspostavila normalna homeostaza, stvara se kretanje vode iz kapilare u plućnu alveolu, što dovodi do hemokoncentracije, hipernatriemije i hiperhloremije.

Na taj način dolazi do smanjenja volumena cirkulirajuće krvi, a u plućima se alveole preplavljuju tekućinom što uzrokuje difuzni plućni edem.

Lokalna hipoksija također potiče plućnu vazokonstrikciju povećanjem plućnog vaskularnog tlaka, mijenjanjem omjera ventilacije/perfuzije i smanjenjem plućne usklađenosti i rezidualnog funkcionalnog kapaciteta;

Utapanje u slatkoj vodi:

Slatka voda je tipična za okoliš rijeka i jezera i ima osmotski tlak upola manji od krvnog.

Zbog ove hipotoničnosti, može proći alveolo-kapilarnu barijeru i tako proći u plućnu vensku cirkulaciju uzrokujući hipervolemiju, hemodiluciju i hiponatriemiju.

Ovo može dovesti do udvostručenja cirkulacionog volumena.

To dovodi do smanjenja osmotskog krvnog tlaka, što rezultira hemolizom eritrocita i hiperkalemijom.

Oba ova efekta su potencijalno ozbiljna za tijelo: dok povećana koncentracija kalija u cirkulaciji može dovesti do malignih srčanih aritmija (ventrikularna fibrilacija), hemoglobinurija koja je rezultat hemolize može dovesti do akutnog zatajenja bubrega.

Slatka voda također oštećuje pneumocite tipa II i denaturira surfaktant, pospješujući alveolarni kolaps i stvaranje plućne atelektaze.

Ovaj proces brzo dovodi do prelijevanja tekućine u pluća, što rezultira pojavom plućnog edema sa smanjenom plućnom kompliansom, povećanim intrapulmonalnim šantom i promijenjenim omjerom ventilacije/perfuzije.

Sa mikrobiološke tačke gledišta, ova vrsta inhalacije je i najopasnija, zbog velike mogućnosti unošenja virusa, bakterija i drugih patogena;

Utapanje u kloriranoj vodi:

Hlorirana voda je tipična za bazene i vrlo je opasna zbog djelovanja jakih baza (klorata) koje se koriste za čišćenje vode i okoliša.

Njihovo udisanje, zapravo, uzrokuje tešku kemijsku iritaciju plućnih alveola s posljedičnom blokadom u proizvodnji surfaktanta potrebnog za ventilaciju pluća.

To dovodi do drastičnog smanjenja područja izmjene pluća, što rezultira kolapsom pluća i atelektazom.

Sa prognostičke tačke gledišta, ova vrsta inhalacije je najgora, koja u većem broju slučajeva dovodi do smrti.

Zajednička karakteristika sve tri vrste vode (iako rjeđe u bazenima) je da utapanje često uključuje boravak u vodi na niskoj temperaturi, što pogoduje razvoju hipotermije, što je pogodnije kod djece, posebno ako su vrlo mršava zbog za smanjenje potkožnog masnog tkiva.

Kada temperatura jezgre dostigne vrijednosti ispod 30 °C, javljaju se po život opasne patofiziološke manifestacije: srčana frekvencija, krvni tlak i metabolička aktivnost tijela progresivno se smanjuju s početkom asistole ili ventrikularne fibrilacije;

Utapanje: šta učiniti?

Prva pomoć je pod uticajem različitih faktora iu najtežim slučajevima svakako predstavlja pravu raskrsnicu između preživljavanja i smrti utopljenika.

Spasilac mora:

• djelovati brzo;
• oporaviti osobu i izvaditi je iz tečnosti (pazite jer utopljenik u vodi, u pokušaju da preživi, ​​može spasioca gurnuti pod vodu)
• izvršiti procjenu stanja svijesti ispitanika, provjeru prohodnosti disajnih puteva (moguće prisustvo sluzi, algi, pijeska), prisutnost disanja i prisustvo otkucaja srca;
• ako je potrebno, započeti kardiopulmonalnu reanimaciju;
• budite oprezni prilikom premještanja žrtve: ako ste u nedoumici, spinalna uvijek treba posumnjati na traumu;
• osigurati adekvatnu ventilaciju, uzrokujući da se prolaznici udalje;
• održavati odgovarajuću tjelesnu temperaturu žrtve, sušiti žrtvu ako je još mokra;
• transportovati žrtvu u bolnicu.

Broj hitne pomoći se mora pozvati što je prije moguće, upozoravajući operatera na ozbiljnost situacije.

Medicinski tretman utopljenika ima za cilj:

• podržavaju i prate vitalne funkcije
• ispravne organske izmjene;
• spriječiti rane i kasne komplikacije.

U tu svrhu je važno sljedeće

• održavanje razmjene gasova kroz respiratornu asistenciju uz ventilaciju pod pozitivnim pritiskom;
• hemodinamska optimizacija kroz korekciju volemije davanjem tečnosti, plazma ekspandera, plazme, albumina, krvi i, ako je indicirano, kardiokinetike;
• korekcija hipotermije, ako postoji.

Za upravljanje ranim komplikacijama važno je sljedeće

• evakuacija vode sadržane u želucu;
• prevencija akutne tubularne nekroze u prisustvu hemolize;
• antibiotska profilaksa;
• liječenje hidro-elektrolita i acidobazne neravnoteže;
• liječenje trauma(a) (npr. rana ili frakture kostiju).

Moguće kasne komplikacije utapanja su:

• aspiraciona pneumonija;
• apsces pluća;
• mioglobinurija i hemoglobinurija;
• zatajenje bubrega;
• respiratorni distres sindrom (ARDS);
• ishemijsko-anoksična encefalopatija (oštećenje mozga usled nedostatka snabdevanja krvlju/kiseonikom);
• koagulopatije;
• sepsa.

Pročitajte takođe:

Hitna pomoć uživo još više…Uživo: preuzmite novu besplatnu aplikaciju vaših novina za iOS i Android

Reanimacija utapanja za surfere

Plan i oprema za spasavanje na vodi u američkim aerodromima, prethodni informativni dokument produžen za 2020

ERC 2018 – Nefeli spašava živote u Grčkoj

Prva pomoć u utapanju djece, Novi prijedlog modaliteta intervencije

Plan i oprema za spasavanje na vodi u američkim aerodromima, prethodni informativni dokument produžen za 2020

Psi za spašavanje na vodi: Kako se obučavaju?

Prevencija utapanja i spašavanje u vodi: Rip Current

RLSS UK primjenjuje inovativne tehnologije i upotrebu dronova za podršku spašavanju na vodi / VIDEO

Šta je dehidracija?

Ljeto i visoke temperature: dehidracija kod bolničara i hitne pomoći

Prva pomoć: početno i bolničko liječenje utopljenika

Prva pomoć za dehidraciju: znati kako odgovoriti na situaciju koja nije nužno povezana s vrućinom

Djeca pod rizikom od bolesti uzrokovanih vrućinom po vrućem vremenu: Evo šta treba učiniti

Ljetne vrućine i tromboza: rizici i prevencija

Suho i sekundarno utapanje: značenje, simptomi i prevencija

Izvor:

Medicina Online