Zlostavljanje i maltretiranje djece: kako dijagnosticirati, kako intervenirati

Zlostavljanje i maltretiranje djece može zahtijevati usklađenu intervenciju pravosudnih organa, javne sigurnosti, socijalnih službi i zdravstvenih ustanova

Zlostavljanje i maltretiranje su svi oblici fizičkog i emocionalnog zlostavljanja, seksualnog zlostavljanja, zanemarivanja, nemara ili komercijalne ili druge eksploatacije koji rezultiraju stvarnom ili potencijalnom štetom po zdravlje, opstanak, razvoj ili dostojanstvo djeteta u vezi koju karakterizira odgovornost, povjerenje ili moć. (SZO).

STRUČNICI ZA NJEGU DJECE U NETWOKU: POSJETITE STALAK ZA MEDICHILD NA HITNOM EXPO -u

Šta je zlostavljanje i maltretiranje djece?

Maltretiranje je ozbiljna promjena u odnosu između odrasle osobe i djeteta s ponekad suptilnim karakteristikama čije posljedice nije uvijek lako dijagnosticirati.

Kada se maltretiranje odvija u kući, ono je dio rano poremećenog odnosa sa figurama vezanosti (što samo po sebi predstavlja traumu u odnosu povjerenja i sigurnosti), stvarajući kod djeteta poteškoće u kontroli stresa i psihičkim mehanizmima koji regulišu ponašanje i emocije.

Maltretiranje se može dogoditi kroz izolovan, ozbiljan, ekstreman događaj koji prevazilazi djetetovu sposobnost da se odupre, ili kroz ponovljene događaje ili produžena stanja (kao što je zanemarivanje), što dovodi do istinske razvojne promjene uzrokovane traumom kojoj je dijete podvrgnuto.

Koje su posljedice zlostavljanja i maltretiranja djece?

Istraživanja su pokazala da trauma izaziva neurobiološke promjene, odnosno u funkcionisanju mozga.

Alarmni sistem mozga, koji funkcioniše kao neka vrsta 'dimnog signala', nastavlja da se aktivira i signalizira mozgu: 'opasnost, bježi'.

Istovremeno, ostali moždani sistemi koji normalno funkcionišu kao 'kontrolni toranj' (tj. obrada informacija) su deaktivirani, uz gubitak sposobnosti regulacije emocija, samosvijesti, empatije i usklađenosti s drugima.

Posljedice su usko povezane sa uzrastom u kojem se problem počinje javljati, kvalitetom i učestalošću zlostavljanja ili maltretiranja, te prisustvom ili nedostatkom zaštitnih faktora.

Općenito, dolazi do pogoršanja društvenih odnosa, što ponekad dovodi do inhibicije i društvenog povlačenja, vrlo niskog samopoštovanja, niskog samopouzdanja i kontinuiranog obezvređivanja vlastitih postupaka i misli, poput „nisam sposoban“.

Kratkoročne posljedice mogu biti:

  • Specifični strahovi, tj. izazvani specifičnim podražajima kao što su određeno mjesto, određeni predmet, određena životinja, određena situacija;
  • Hiper-budnost;
  • Gubitak interesa;
  • Poremećaji spavanja;
  • Regresije u ponašanju ili kontroli sfinktera;
  • Smanjenje ili višak apetita;
  • Kompulzivna ponašanja kao što su ljuljanje, hodanje naprijed-nazad, trljanje ili lupanje predmeta;
  • Brze promjene raspoloženja sa nekontroliranim napadima plača, razdražljivost i izražena hiperaktivnost, oštećenje školskog funkcionisanja, socijalno povlačenje, poremećaji ponašanja, psihosomatski poremećaji (abdominalni bol, glavobolje, astmatične krize), kao i posttraumatski stresni poremećaj.

Dugoročne posljedice mogu biti

  • Razvoj slike o sebi i osjećaja vlastite vrijednosti, interpersonalna sfera;
  • Anksiozni poremećaji;
  • Poremećaj seksualnog ponašanja;
  • Poremećaje hranjenja;
  • Zloupotreba supstanci;
  • Poremećaji ličnosti, psihoze, suicidalne ideje.

Kako se dijagnostikuje zlostavljanje i maltretiranje djece?

Dijagnoza uključuje neuropsihijatrijski pregled i psihološki pregled radi razumijevanja razvoja i psihopatološkog profila djeteta. Za dijagnozu se koriste standardizirani psihološki testovi.

Planirani su klinički razgovori i razgovor sa roditeljima i djecom i adolescentima, kao i porodična sesija za procjenu porodičnih odnosa.

U slučaju mlađe djece, planirane su sesije posmatranja igre kako bi se procijenila sposobnost djeteta da spontano zabavlja odnose i osjeća emocije.

Također postoji mogućnost pedijatrijskog, radiološkog i ginekološkog multispecijalističkog savjetovanja ako se pronađu lezije ili kliničke indikacije.

Kako se liječi?

Plan tretmana mora izraditi specijalizovani tim na osnovu psihološkog profila djeteta i resursa porodice.

Intervencije naznačene međunarodnim smjernicama:

  • Individualne i integrisane psihoterapijske intervencije sa roditeljima/odraslim referentnim licima i za obnovu veza povjerenja;
  • Farmakološka intervencija na osnovu kliničkih karakteristika i težine.

Kakva je prognoza u slučaju zlostavljanja ili maltretiranja djece?

“Nema rane koja se ne može zacijeliti”.

Stanje zlostavljanja nije osuda za pojedinca, već faktor rizika u okviru njegovog razvojnog puta, koji čine i individualni zaštitni faktori (genetski, neurobiološki, kognitivni, emocionalni) i resursi okoline.

Pročitajte takođe:

Metropolitanska policija pokreće video kampanju za podizanje svijesti o zlostavljanju u porodici

Svjetski dan žena mora se suočiti sa uznemirujućom stvarnošću. Prije svega, seksualno zlostavljanje u pacifičkim regijama

Izvor:

Dete Isuse

Moglo bi vam se svidjeti