Požar u izbjegličkom kampu na Lezbosu bio je katastrofa i zbog previše muškaraca, žena, djece, starijih i bolesnih ljudi prisiljenih na asfalt, pod suncem cijeli dan, bez šatora ili pokrivača noću i bez hemijskih kupki ili pristupa pije vodu.

Hiljade ljudi već tjedan dana nastavljaju živjeti u kampovima duž tri kilometra puta koji odvajaju stari kamp Moria od Mitilene. To je katastrofa: muškarce, žene, djecu, starije i bolesne ljude prisiljavali na asfalt, po cijele dane pod suncem, bez šatora ili pokrivača noću i bez hemijskih kupki ili pristupa pijaćoj vodi. Sa egejskog ostrva sa agencijom Dire razgovara Clotilde Scolamiero, operater nevladine organizacije Intersos iz Lesbosa kako bi pružila pomoć nakon što je požar uništio izbjeglički kamp u Moriji.

Požar u izbjegličkom kampu na Lezbosu: uništen najveći izbjeglički kamp u Evropi

Kako je izvješteno u helenskom tisku, nakon požara koji su prije tjedan dana uništili najveći šatorski grad u Europi, prisiljavajući 12,500 stanovnika u bijeg, lokalne vlasti rade na stvaranju novog kampa: u Kara Tepeu namjeravaju napraviti mjesto za 5,000 ljudi. Posao se odvija brzo i uskoro bi mogao doseći 7,000 šatora, a iz Atine kažu da će se postupak podnošenja zahtjeva za azil nastaviti pod uslovom da se prihvati premještaj na Kara Tepe. Novinari na terenu takođe izvještavaju da ljudi odbijaju ući.

"Oni se boje ostati 'zaključani' kao što se dogodilo u Moriji, jer zbog zaključavanja tjednima niko nije mogao slobodno ući ili izaći", potvrđuje operater Intersosa u izbjegličkom kampu na Lezbosu, koji nastavlja: "Ljudi s kojima smo razgovarali recite nam da se boje za svoju sigurnost. Ako ovog puta izbije novi požar, mogli bi umrijeti. Takođe se plaše da će se limb na koji su prisiljeni u Lezbosu nastaviti. Žele da budu prebačeni u druge evropske zemlje ili na kopno, u Grčku. Biti tražitelji azila ili izbjeglice nije zločin: neshvatljivo je držati ih zaglavljene ovdje bez izgleda ”. Ali duž provincijskog puta koji povezuje Moriju i Mitilene, situacija ostaje složena.

„Policija je uvela blokade na pristupnim tačkama, niko ne ulazi ni izlazi“, kaže Scolamiero, primjećujući da je sa higijensko-sanitarnog gledišta, usred pandemije, „katastrofa“. Operater osuđuje: „Zamislite nagomilane ljude koji danima nisu mogli pristupiti toaletima i tuševima. Policija, strahujući od rizika zaraze, sprečava pristup čak i nama operaterima “. Dobrovoljci i vojska poslati iz Atine distribuiraju hranu i vodu, ali „koordinacija je složena. Od sutra ćemo i mi početi distribuirati pribor za hranu i higijenu, ali učiniti to u ovim uvjetima bez stvaranja nemira je poduhvat. A onda će se sve raditi pješice. Mašine ostaju vani ”.

Ovih dana u izbjegličkom kampu na Lezbosu, oni koji žele samostalno da pronađu hranu ili lijekove „moraju se osloniti na mlade ljude koji, prelazeći selo, stignu do grada“, kaže Scolamiero. “Mnogi nam, međutim, kažu da je to rizično: policija nema ljubaznosti prema onima koji krše blokadu”. Intersos je konačno identifikovao rizik od seksualnog zlostavljanja i nasilja jer su ljudi prisiljeni da prenoće na ulici. “U ovim uslovima raste i zabrinutost psihijatrijski pacijenata” dodaje Scolamiero. „Da ne govorimo o patnjama na koje su primorani stariji od 60 godina i djeca“.

IZVOR

www.dire.it