Sindrom benignih i grčevitih fascikulacija: uzroci, simptomi, liječenje

By Cristiano Antonino On Avgust 9, 2022

Sindrom benignih fascikulacija (često skraćeno 'SFB', na engleskom 'benign fasciculation syndrome') i varijanta sindroma grčeve-fascikulacije ('SCF', na engleskom 'cramps-fasciculations syndrome') su kronični sindromi uzrokovani faktorima koji još nisu u potpunosti razjašnjene, karakteriziraju ih uglavnom fascikulacije, tj. lagane, spontane, brze i redovito povremene kontrakcije jedne ili više motoričkih jedinica, bez motoričkog ishoda, vidljive i percipirane od strane ispitanika kao iznenadno trzanje ili drhtanje dijela bilo kojeg mišića ( često oni gornjih ili donjih udova ili gornjih očnih kapaka), ponekad udruženi s grčevima, grčevima, općenito perifernom neuromuskularnom hiperekscitabilnosti s mioklonijama, tj. spontanim pokretima mišića, ponekad s blagim bolom, ukočenošću i astenijom

Osim ako se ne pojave drugi nezavisni problemi, sindrom benignih fascikulacija se općenito ne pogoršava s vremenom, osim u nekim slučajevima kada može postati grčevi i fascikulacijski sindrom, također benigni, ali sa težim simptomima od sindroma benignih fascikulacija.

Sindrom benignih fascikulacija i varijanta sindroma grčeva i fascikulacija spadaju u grupu poremećaja hiperekscitabilnosti perifernih živaca.

Sindrom benignih fascikulacija često je povezan sa sindromom kroničnog umora

Prema nekim teorijama, najmanje 25% svjetske populacije iskusilo je epizode fascikulacije barem jednom u životu.

Sindrom benignih fascikulacija pogađa oko 3% populacije.

Tačan uzrok sindroma benignih fascikulacija trenutno je nepoznat.

Možda njegova etiologija uključuje motorni neuron, mišiće, područja mozga ili neuromuskularni spoj, ili sve ove strukture istovremeno.

Utvrđeni su nasljedni slučajevi.

Moguće bolesti ili stanja koja mogu uzrokovati ili pogodovati sindromu benignih fascikulacija su:

anksioznost;
hipokalemija (nedostatak magnezija) zbog znojenja pri naporu, anksioznosti, vrućine ili drugih uzroka;
malapsorpcija magnezija i kalcija (spazmofilija);
fiziološki nedostatak kalcija i kalija;
hipoglikemija;
familijarnost;
drugi sindromi koji pripadaju grupi „hiperekscitabilnosti perifernih živaca”;
celijakija (preosjetljivost na gluten);
postinfekcijski sindrom;
autoimune bolesti;
Guillain-Barréov sindrom;
neuropatije;
mijelopatije;
hipotireoza;
hipertireoza;
nepravilna ishrana;
neuhranjenost po defaultu;
prehrana siromašna vitaminima;
fibromyalgia;
sistemski eritematozni lupus;
sarkoidoza;
HIV infekcija;
Lajmska bolest;
prekomjeran unos stimulansa kao što su kofein, koka-kola, dim cigareta ili droge;
visok unos šećera;
kontrakture zbog hladnoće i propuha;
prekomjeran unos fosforne kiseline iz bezalkoholnih pića,
hronična anksioznost;
psiho-fizički stres;
napadi panike;
posttraumatski stresni poremećaj;
intolerancija na hranu;
neurogena upala;
nesanica;
sindrom iritabilnog crijeva;
hipersomnija;
intersticijski cistitis;
sindrom višestruke hemijske osetljivosti (sindrom čije postojanje još nije u potpunosti utvrđeno);
sindrom nemirnih nogu;
depresija;
manično-depresivni bipolarni poremećaj;
alergije;
elektrosenzitivnost (nije utvrđeno od strane naučne zajednice);
vitiligo;
psorijaza;
nuspojave lijekova;
sindrom kronične hiperventilacije;
opsesivno-kompulzivni poremećaj;
infekcije uzrokovane virusima gripe, Epstein-Barr virusom i Streptococcus pyogenes.

Kod 40% pacijenata sindrom benignih fascikulacija je idiopatski, odnosno ne može se utvrditi uzrok ili faktor rizika za sindrom.

Simptomi i znaci sindroma benignih fascikulacija su:

fascikulacije mišića;
miokimija;
anksioznost;
svrbež;
nelagodnost prilikom gutanja hrane ili tečnosti.

Osim ovih simptoma i znakova, sindrom grčeva i fascikulacija također uključuje

parestezije;
grčevi i grčevi;
hiperefleksija (prekomerni refleksi mišića);
tremor;
astenija;
blaga hipostenija;
rigidnost mišića.

Neki simptomi su također vrlo slični težem sindromu kroničnog umora ili CFS (čiji je glavni simptom astenija) i fibromialgiji (difuzni bol kao istaknuti znak), a drugi karakterizirani idiopatskom hiperekscitabilnosti perifernih živaca (npr. spazmofilija) (ili PNH), ali sa fascikulacijama kao osnovnim simptomom.

Mnogi pacijenti s fibromijalgijom imaju SFB, a oko 70% njih također ima simptome CFS.

Neki pacijenti imaju umjereno i blago povećanje kreatin fosfokinaze (CPK) u krvi, bez dostizanja patoloških nivoa.

Budući da sindrom predstavlja neke blage neurološke simptome, to često povećava anksioznost oboljelog (što rezultira privremenim pogoršanjem simptoma), ponekad do hipohondrije i pomisli da je obolio od bolesti motornih neurona, što se u ovom slučaju isključuje kao uzrok. (svi različiti uzroci fascikulacija, kao što su traume, neuropatije, mijastenija gravis, nedostaci, itd., uključeni su u diferencijalnu dijagnozu), neurološkim pregledom i eventualno elektromiografijom (EMG).

Ova hipohondrija takođe može postati ozbiljna psihijatrijski problem (to, međutim, ne znači da fascikulacije nisu stvarne), s obzirom na površnu sličnost simptoma SFB sa onima u ranoj fazi amiotrofične lateralne skleroze (ALS), glavne bolesti motornih neurona.

Fascikulacije mogu proći u nekim slučajevima, u drugima ostaju, ali ne degeneriraju; sindrom grčeva i fascikulacija ima samo fascikulacije zajedničke sa ALS-om (početni zamor je manje očigledan, prije svega nema progresivne denervacione atrofije, a padovi snage su prolazni, ako se uopće pojave); niti ima išta zajedničko sa multiplom sklerozom; to su potpuno različite bolesti, koje uključuju različite strukture neurona: oni koji imaju BFS nemaju promenu mijelina i motornih neurona, niti drastičan gubitak težine mišića, što je vidljivo na elektromiografiji, ako se radi.

Jedina korelacija između ove dvije bolesti su naizgled slični simptomi, iako je kod ALS-a pad snage mnogo očigledniji, mjesecima prije fascikulacija.

dijagnoza

Dijagnoza se postavlja na osnovu anamneze, fizikalnog pregleda i neuroloških, ortopedskih i drugih pregleda kao što su elektromiografija ili magnetna rezonanca, ako je potrebno.

Često se dijagnoza sindroma benignih grčeva i fascikulacija postiže isključivanjem drugih patologija koje uzrokuju iste simptome (vidi sljedeći odjeljak).

Općenito govoreći, testovi koji mogu biti korisni u dijagnosticiranju uzroka fascikulacija su:

Zdravstvena potrošnja u Italiji: rastući teret za domaćinstvo

April 11, 2024

Aviary Alert: Između evolucije virusa i ljudskih rizika

April 4, 2024

Dan u žutom protiv endometrioze

Mar 28, 2024

Nada i inovacije u borbi protiv raka gušterače

Mar 27, 2024

krvne pretrage;
laboratorijski testovi;
magnetna rezonanca;
kompjuterizovana tomografija (CT) skeniranje;
radiografija;
mijelografija;
elektrokardiogram;
ultrazvuk sa kolordoplerom
biopsije;
posturalna analiza;
vestibularni pregled;
elektromiografija;
elektroencefalogram;
lumbalna punkcija.

VAŽNO: Nisu svi navedeni pregledi uvijek neophodni, obično su za postavljanje dijagnoze dovoljni anamneza, fizikalni pregled, snimanje i ponekad elektromiografija.

Dijagnoza (i liječenje) stanja koje uzrokuje česte fascikulacije može zahtijevati intervenciju različitih profesionalnih ličnosti, uključujući neurologa, neurohirurga, ortopeda, otorinolaringologa, posturologa, vaskularnog hirurga; radiolog, hematolog, kardiolog, fizioterapeut i drugi.

Diferencijalna dijagnoza

Neki simptomi i znaci prisutni kod sindroma benignih fascikulacija i grčeva i sindroma fascikulacija prisutni su i kod drugih patologija, koje liječnik mora isključiti, uključujući:

mijelopatije;
Lajmska bolest s neuroboreliozom;
multipla skleroza;
kongenitalna natrijeva paramiotonija;
stečena neuromiotonija ili Isaacsov sindrom;
bolesti motornih neurona (kao što je amiotrofična lateralna skleroza);
fibromialgija;
sindrom hroničnog umora;
ovisnost o drogi;
alkoholizam;
nuspojave lijekova;
hipotireoza;
hipertireoza;
alergije;
određeni nedostaci minerala; celijakija i avitaminoza;
teška hiperventilacija.

Kada ići kod doktora?

Općenito govoreći, pojedinačna epizoda fascikulacije koja se javlja tokom stresnog perioda (npr. u uredu ili na poslu) ili nakon pretjeranog napora i nije povezana s drugim simptomima, iako dosadna, ne bi trebala biti znak posebne ozbiljnosti i ne zahtijeva medicinsku pregled: benigne fascikulacije zahvaćaju malo mišićnih vlakana i nisu praćene mišićnom atrofijom i astenijom, pa ih pacijent lako 'kontroliše' i često se smanjuju ili nestaju uz psiho-fizički odmor.

Ako se, s druge strane, fascikulacija javlja na više od jednog mjesta na tijelu, često čak i u mirovanju i povezana je s drugim simptomima (npr. nedostatak snage, bol, motorički i/ili senzorni deficiti), tada je važno potražite savjet liječnika jer 'maligne' fascikulacije mogu biti pokazatelj čak i ozbiljne bolesti.

Terapije

Kako je često teško identificirati pretpostavljeni uzrok ili faktor rizika iza sindroma, ne postoji specifičan tretman koji ga liječi uzvodno.

Međutim, postoje simptomatske terapije koje se koriste kada (rijetko) fascikulacije postanu toliko uznemirujuće da dovode do pada kvalitete života pacijenta, na primjer ometanjem rada, ako je za potonje potrebna sposobnost koncentracije i fino, precizno pokreta.

U nekim težim slučajevima mogu se koristiti isti lijekovi koji se koriste kod esencijalnog tremora (beta-blokatori, antikonvulzivi) ili se mogu pokušati liječiti mogući uzroci.

Ponekad, kao dokaz neke povezanosti sa spazmofilijom, suplementacija mineralnim solima u velikim količinama može biti od pomoći.

prognoza

Prognoza, kako za blaži oblik tako i za sindrom grčeva i fascikulacija, je benigna i općenito, nakon što su dostigli vrhunac simptoma i znakova, sindromi imaju tendenciju da ostanu stabilni tokom vremena, niti se pogoršavaju niti se, međutim, poboljšavaju.

U nekim slučajevima, sindromi mogu imati periode remisije.

Stanje samo po sebi, iako je neugodno, nije dugoročno štetno i često pacijent nauči živjeti s njim i 'ignorirati' ga kada se pojavi.

Ponekad se kod anksioznih osoba ili onih sa drugim bolestima može povećati osjećaj slabosti i zabrinutost da možda boluju od ozbiljne ili neurodegenerativne bolesti.

U nekim rijetkim slučajevima može doći do koegzistencije ili degeneracije u fibromijalgiju ili sindrom kroničnog umora, što su, međutim, patologije koje se mogu držati pod kontrolom.