Kako se nositi s poremećajima u ishrani
Šta su poremećaji u ishrani? DSM-5, odnosno najvažniji od dijagnostičkih priručnika na koje se stručnjaci na međunarodnom planu pozivaju za dijagnosticiranje psiholoških i psihijatrijskih poremećaja, definira poremećaje u ishrani (EAD) kao „obilježene upornim poremećajem u ishrani ili ponašanjem povezanim s prehranom koje rezultira smanjenom potrošnjom hrane. ili unos i značajno narušava fizičko zdravlje ili psihosocijalno funkcionisanje”
Nadalje, priručnik identificira sljedeće dijagnostičke kategorije: Pica, poremećaj ruminacije, poremećaj izbjegavanja/ograničenja unosa hrane, anoreksija nervoza, bulimija nervoza, nekontrolirani poremećaj u ishrani, ishrana ili poremećaj hranjenja sa specifikacijom i konačno ishrana ili poremećaj hranjenja bez specifikacije.
Ovim kategorijama u mogućnosti smo kategorizirati sve poremećaje koji se mogu javiti od ranog djetinjstva nadalje.
Međutim, mora se naglasiti da nam dijagnostičke kategorije ne govore ništa o osobi koja pati od poremećaja u ishrani, svaka osoba ima više od jedne dijagnoze.
Kada kažemo „djevojčica pati od anoreksije nervoze“ ne govorimo ništa o dubljem značenju koje ovaj poremećaj dobija za ovog mladog pacijenta, zaista ponekad pogrešna upotreba dijagnoze kod oboljelog može indeksizirati poremećaj, a ne istjerati ga.
Individualna, porodična i nutritivna terapija za lečenje poremećaja u ishrani
Očigledno je da je klinička dijagnoza korisna da bismo mogli razgovarati među profesionalnim kolegama i definirati koje su zajedničke linije ovog poremećaja.
Definiranje ponekad omogućava da se zna kako se orijentirati i kontrolirati anksioznost, ali to nije lijek.
Lijek je nešto drugo.
Rečnik Treccani definiše brigu kao „marljivo i brižno zanimanje za predmet, koje uključuje i našu dušu i našu aktivnost“; Vjerujem da je ova definicija potpuna, tako da kada brinemo o pacijentu koji pati od poremećaja u ishrani trebamo se ponašati kao majka dovoljno dobra da ga njeguje, pomaže mu/joj da prepozna svoje potrebe, podržava ga u njegovom/njenom njene prve korake, negovati ga s ljubavlju, ali ne samo to, treba da se ponašamo kao „otac“ i tako ga podstičemo na autonomiju i samopouzdanje u pravljenju prvih koraka u svetu van porodice.
Intervencija kod poremećaja u ishrani je kompleksna i često zahtijeva spajanje individualne i porodične terapije, kao i ishrane za uspjeh.
Individualna terapija je korisna za individualni razvoj osobe; važno je imati terapeuta koji postaje unutrašnja referentna tačka u teškim trenucima sa kojima će se pacijent morati suočiti; dok su porodični sastanci korisni za razradu novih modaliteta odnosa koji su funkcionalniji za cijelu porodicu i korisni da garantuju pravu emocionalnu podršku za osobu koja pati, pomažući mu/joj da izađe iz evolucijske staze u kojoj je/ona nalazi/ sebe i u kojoj je suspendovana cijela porodica.
Poremećaji u ishrani: koji je relacijski značaj?
Poremećaj u ishrani zapravo označava zastoj u razvoju, tj. nemogućnost rasta i razvoja; to je gotovo uvijek tačno za sve varijante poremećaja; kao da osoba koja boluje od poremećaja ispoljava nemogućnost razvojnog skoka, na primjer: prelazak iz djetinjstva u adolescenciju, što podrazumijeva upravo ulazak u svijet odraslih, a samim tim i potrebu za konfrontacijom u cilju konstruisanja vlastitog vlastitih vrijednosti i interesa, kao i seksualni nagon sa posljedičnim izborom prvih partnera.
Početak poremećaja u ishrani stoga gotovo uvijek ima relacijski značaj koji se mora shvatiti, razumjeti i istražiti.
Na primjer, šta simptom želi da saopšti unutar njegove porodice? Njegovoj majci, ocu, braći i sestrama?
I tako dalje.
U terapiji će biti važno ponovo pratiti istoriju porodice stvaranjem i generisanjem novog narativa, nove priče koju dijele i konstruišu glas svih članova porodice.
Često porodice pričaju 'priče' o sebi koje uvijek imaju istu radnju; terapija im omogućava da promene radnju, stvarajući poglavlja unutar puta koji je izgledao već napisan, ali je bio samo ograničeno čitanje nekoliko ili određenog istorijskog vremena.
Drugi važan aspekt bit će razumjeti iz kojeg je događaja nastao poremećaj ishrane i kako se to odnosi na razvojni blok pacijenta.
Iznad dijagnoze, dakle, postoji osoba i to je jedinstveno; moramo zapamtiti da patnja nije sramota već dar jer se samo kroz krhkost susrećemo sa pravim licem da smo ljudi i da smo sami ljudi i kreativni.
U pružanju ruke drugome susrećemo se s njegovom snagom i njegovom potrebom, a samo kroz taj prisni i povjerljivi kontakt s drugim možemo doći do suštinskog, a time i do sebe s drugim.
Pročitajte takođe:
Hitna pomoć uživo još više…Uživo: preuzmite novu besplatnu aplikaciju vaših novina za iOS i Android
Infekcija kontaminiranom hranom: što je to, liječi i liječi
Intestinalni virus: šta jesti i kako liječiti gastroenteritis
Šta je Proctalgia Fugax? Simptomi, uzroci i liječenje
Simptomi i liječenje bakterija Escherichia Coli