Neuroendokrini tumori: pregled

By Cristiano Antonino On Novembar 27, 2022

Neuroendokrini tumori čine manje od 0.5% svih malignih tumora

U Italiji, prema podacima AIOM-a, ima 4-5 novih slučajeva na 100,000 ljudi svake godine, s približno 2,700 novih dijagnoza.

Šta su neuroendokrini tumori?

To su rijetke bolesti, vrlo različite po lokaciji i agresivnosti, općenito karakterizirane sporim rastom, koje potiču iz stanica neuroendokrinog sistema i mogu zahvatiti različite organe kao što su crijeva, gušterača, pluća, štitna žlijezda, timus ili nadbubrežne žlijezde.

Ovi neuroendokrini tumori dijele određene biološke karakteristike koje u mnogim slučajevima omogućavaju stručnjacima da koriste slične strategije za dijagnozu i liječenje.

Manji dio neuroendokrinih tumora lokaliziranih u gastro-enterično-pankreasnom traktu sastoji se od slabo diferenciranih, brzorastućih tumorskih stanica, koje mogu potjecati iz svih okruga i koje zahtijevaju diferencirano liječenje u odnosu na druge oblike neuroendokrinih tumora.

Neuroendokrini tumori se razlikuju na funkcionalne, odnosno stimulirajuće prekomjernu proizvodnju hormonskih supstanci odgovornih za različite simptome, i nefunkcionalne, odnosno neispoljavajuće ovaj stimulans.

Šta su endokrini tumori pankreasa?

Među neuroendokrinim tumorima, oni koji se nazivaju endokrini tumori otočića pankreasa (ili pankreasa) čine 5-10% tumora pankreasa: to su neoplazme koje potječu od nakupina endokrinih stanica u gušterači, gdje su lokalizirane, ali također mogu nastati u duodenumu.

Kao i kod drugih neuroendokrinih tumora, endokrini tumori pankreasa razlikuju se između 'funkcionalnih', što je rjeđe, i nefunkcionalnih, što je češće.

Funkcionalni endokrini tumori pankreasa su:

Inzulinom: ovo je najčešće; proizvodi višak inzulina, hormona koji reguliše vrijednosti glukoze (šećera) u krvi.
Gastrinom: ovaj tip tumora proizvodi gastrin, hormon koji povećava proizvodnju kiseline u želucu.
Glukagonom: ovaj rijedak tip tumora proizvodi glukagon.
Somatostatinom: posebno rijedak i luči somatostatin.
VIPoma: uzrokuje povećanu proizvodnju vazoaktivnog intestinalnog peptida (VIP), hormona koji kontrolira lučenje i apsorpciju vode u crijevima.

Koji su faktori rizika za neuroendokrine tumore?

Faktori rizika povezani s pojavom i razvojem neuroendokrinih tumora još uvijek nisu sasvim jasni.

Međutim, postoji poznata familijarnost za sindrom višestruke endokrine neoplazije tipa 1 (MEN 1), rijedak genetski poremećaj koji može uzrokovati pojavu nekoliko vrsta neuroendokrinih tumora kao što su rak gušterače, tumori paratireoidne žlijezde i tumori hipofize, s proizvodnjom različitih hormoni i posljedični hormonski sindromi.

Koji su simptomi neuroendokrinih tumora?

Znakovi i simptomi neuroendokrinih tumora razlikuju se ovisno o hormonu koji proizvodi funkcionalni tumor i veličini tumorske mase, posebno kod nefunkcionalnih tumora.

Glavni simptomi uzrokovani funkcionalnim neuroendokrinim tumorima su:

početak dijabetesa
hipoglikemija (nizak nivo glukoze u krvi)
kolelitijaza (žučni kamenac)
čir na dvanaesniku
dijareja.

Konkretno, insulinom se karakteriše:

hipoglikemija
osećaj nesvestice
vrtoglavica
znojenje
tahikardija
smanjene razine glukoze u krvi.

Gastrinom, s druge strane, uzrokuje čir na želucu i dijareju; glukagonom uzrokuje dijabetes i kožni osip; somatostatinom uzrokuje dijabetes, žučne kamence i poteškoće u varenju masne hrane; VIPoma karakteriše obilna dijareja.

Glavni simptomi uzrokovani nefunkcionalnim neuroendokrinim tumorima su:

bol
žutica
gubitak težine
povraćanje

Kako se dijagnosticiraju neuroendokrini tumori?

Otkrivanje neuroendokrinog tumora često se javlja tokom dijagnostičkih testova koji se izvode iz drugih razloga ili nakon sumnjivih simptoma.

Da bi se potvrdila dijagnostička sumnja, utvrdila tačna lokacija tumora, njegova veličina i moguće širenje na druge organe, te procijenila da li se može kirurški ukloniti, potrebne su dijagnostičke laboratorijske pretrage (na osnovu kliničke sumnje) i instrumentalne pretrage, kao što su

Krvni testovi: mogu otkriti povećane razine specifičnih hormona kao što su inzulin, gastrin, glukagon ili druge tvari koje tumor proizvodi, posebno kromogranin A, protein koji proizvodi endokrini tumori općenito.
Kompjuterizovana tomografija (CT) abdomena trofaznom tehnikom: omogućava dobijanje tačnih slika i informacija o tome da li se tumor proširio na limfne čvorove ili jetru, zahvaljujući prolasku kontrastnog medija tokom tri različite faze kroz jetru .
Magnetna rezonanca (MRI) abdomena.
Ehoendoskopija: omogućava preciznu vizualizaciju pankreasa kroz zidove želuca i dvanaesnika i uzimanje malih uzoraka tumora (aspiracija iglom) za analizu, zahvaljujući tankom, fleksibilnom endoskopu na koji je pričvršćena mala ultrazvučna sonda koja dopire do želuca i dvanaestopalačnog crijeva kroz usta.
PET-CT (pozitronska emisiona tomografija sa CT fuzijom): zahvaljujući razvoju specifičnih radiofarmaka za neuroendokrine tumore, trenutno je jedno od temeljnih istraživanja za dijagnozu i restauraciju ovih tumora. Na osnovu radiofarmaka koji se koristi, PET-CT se može razlikovati na:
PET-CT sa FGD: korišteni radiofarmaceutik akumulira se u tumorskim lezijama koje karakterizira visok metabolizam šećera, što omogućava pružanje informacija o agresivnosti neoplazmi.
PET-CT s dopaminom: koristi prekursor određenih supstanci koje luče neuroendokrini tumori za identifikaciju metabolizma karakterističnog za svaku vrstu tumora.
PET-CT s galij-DOTA-peptidom: koristi radiofarmaceutik koji vezivanjem za somatostatinske receptore vrlo često prisutnih u izobilju na površini neuroendokrinih tumora omogućava proučavanje receptora ovih neoplazmi, identifikaciju i odabir za određene vrste terapija korištenje radiofarmaka analoga somatostatina.
Scintigrafija receptora: omogućava otkrivanje neuroendokrinih tumora prisustvom somatostatinskih receptora, ali je istraživanje koje se smatra zastarjelom u centrima u kojima je dostupan PET-CT s Gallium-DOTA.
Biopsija: ovo je uzimanje tumorskog tkiva za kasniji pregled, što je neophodno kako bi se utvrdilo da li se radi o slabo diferenciranom neuroendokrinom karcinomu.
Genetska analiza za MEN1 sindrom.

Koji su tretmani za neuroendokrine tumore?

Zdravstvena potrošnja u Italiji: rastući teret za domaćinstvo

April 11, 2024

Aviary Alert: Između evolucije virusa i ljudskih rizika

April 4, 2024

Dan u žutom protiv endometrioze

Mar 28, 2024

Nada i inovacije u borbi protiv raka gušterače

Mar 27, 2024

S obzirom na njihovu heterogenost, liječenje neuroendokrinih tumora je često multidisciplinarno i može uključivati različite kombinacije liječenja.

Posebno:

hirurgija

Hirurško uklanjanje tumora je tretman prvog izbora i najefikasniji.

Konkretno, neuroendokrini tumori pankreasa koji se nalaze u pankreasu i dvanaestopalačnom crijevu mogu se kirurški ukloniti operacijama koje su često manje demolativne od onih koje se izvode za karcinom gušterače.

Među različitim hirurškim tehnikama koje se izvode za uklanjanje neuroendokrinih tumora, na osnovu procjena specijalista, je i laparoskopija, sa minimalno invazivnim pristupom koji može smanjiti bol i postoperativno trajanje boravka.

Onkološki tretman

Hormonska terapija: U zavisnosti od obima i bioloških i histoloških karakteristika bolesti, može se predložiti hormonska terapija sa mesečnim injekcijama analoga somatostatina (oktreotida ili lanreotida).

Ova terapija omogućava kontrolu ne samo simptoma već i evolucije bolesti omogućavajući joj da postane kronična.

Kemoterapija: Liječenje citotoksičnom kemoterapijom može se koristiti kod uznapredovale bolesti niskog stupnja koja ne reagira na hormonsku terapiju ili kod agresivnijih histoloških oblika u oralnom i/ili intravenskom obliku.

Važeća alternativa odobrena u posljednjih 10 godina je ciljna terapija (Everolimus ili Sunitinib), biološke terapije koje djeluju na molekularni cilj izražen tumorom.

Radioterapija

Radiometabolička ili radioreceptorska terapija

S obzirom na visoku gustoću somatostatinskih receptora na površini neuroendokrinih tumora, terapija radioreceptorima iskorištava djelovanje analognog lijeka somatostatina – a time i obilje srodnih receptora na tumorske stanice – koji, označeni radioaktivnim dijelom (itrijum ili lutecij) , može prepoznati svoju 'metu' zahvaljujući vezivanju analoga somatostatina za receptore prisutne na neoplazmi.

Ubrizgan intravenozno, radiofarmaceutik je u stanju da cilja one tumorske ćelije za koje se radiofarmaceutik vezao.