Defibrilator, malo istorije

By Cristiano Antonino On Juni 28, 2023

Rani prototip defibrilatora napravio je američki hirurg Claude S. Beck na Univerzitetu Cleveland 1974. godine; spasio je život 14-godišnjem dječaku koji je patio od ventrikularne fibrilacije tokom operacije

Bio je to težak i težak komad oprema za transport, napaja se naizmjeničnom strujom i zahtijeva korištenje transformatora za napajanje naponom do 1000 volti.

Elektrode su aplicirane direktno na komore i od tada je njihova upotreba postala nezamjenjiva u operacionim salama širom svijeta.

Godine 1952. dr carina a tim lekara iz Bostona je to primetio defibrilacija može biti efikasan čak i bez otvaranja sanduka; primijenili su vanjske elektrode na grudi dva pacijenta u srčanom zastoju i uspjeli ih reanimirati.

Prvi je umro nakon samo 20 minuta, dok je drugi preživio 11 mjeseci nakon što je primao električnu srčanu stimulaciju 52 uzastopna sata.

Godine 1960. prvi uređaji naizmjenične struje zamijenjeni su jednosmjernim.

Potonji, koji je uzrokovao manje komplikacija, odmah se pokazao efikasnijim.

Godine 1965. Frank Pantridge, profesor iz Sjeverne Irske, izumio je prvi prijenosni defibrilator

Koristio je uređaj koji je napajao automobilski akumulator i bio je instaliran u hitna pomoć a prvi put korišten 1966.

Sve do 1970-ih, oprema je bila ručna, a operater je koristio osciloskop (elektronski mjerni instrument koji omogućava prikaz trenda električnih signala u vremenskom domenu na dvodimenzionalnom grafikonu i mjerenje direktnog napona i perioda) morao utvrditi stanje pacijenta i postaviti šok.

U narednoj deceniji izumljeni su defibrilatori sa programom koji je sposoban da radi autonomno i da daje uputstva operateru pomoću sistema za sintezu govora.

Prvi implantabilni modeli defibrilatora su naknadno predstavljeni; bili su u prosjeku teški oko 300 grama i bili su veličine džepnog radija i bili su umetnuti u džep na trbušnoj koži.

U slučaju potrebne fibrilacije, mogao je dati pražnjenje do 34 džula.

Jasno je da su tehnološkim napretkom i ovi uređaji poboljšani.

Ali prvi uređaj koji se može uporediti sa našim trenutnim AED-ima datira iz 1899. godine.

Kada su, zahvaljujući fiziolozima Provostu i Batelliju sa Univerziteta u Ženevi, otkrili svojim istraživanjem ventrikularne fibrilacije, mogućnost izazivanja srčane aritmije davanjem električnih impulsa direktno na površinu srca kod laboratorijskih pasa.

Bilo je to otkriće od nekog značaja, ali zbog upotrebe vrlo visokih napona, pseća srca se više nisu mogla vratiti u normalnu aktivnost koja bi im omogućila da prežive.

U početku je to dovelo do demonizacije defibrilatora.

Naknadno istraživanje je zapravo završilo fokusiranjem na negativne strane i aspekte fibrilacije umjesto na sve pozitivne koje danas poznajemo, a koje su istinski spasioci života.

Pored ručnih defibrilatora, postoje i poluautomatski defibrilatori koji omogućavaju nemedicinskom osoblju da izvrši defibrilaciju.

Šanse za spašavanje osobe u slučaju kardio-respiratornog zastoja bez posljedica po mozak padaju za 10% svake minute.

Neophodno je izvoditi masažu srca sa ventilacijom usta na usta ili usta na nos ili disanjem kroz balon sa maskom kako bi se održala stalna i dovoljna opskrba mozga krvlju.

Nakon 4 minute bez kisika u mozgu, dolazi do oštećenja mozga, najčešće nepovratno; od 6 minuta nadalje, pored ireverzibilnog oštećenja mozga, postoji rizik od motoričkih i govornih deficita, ili od uticaja na stanje svijesti osobe, na primjer žrtve u vegetativnom stanju.

Defibrilaciju nikada ne treba izvoditi ako se nalazi u blizini vode u izobilju ili ako je žrtva mokra

Mokro tijelo uzrokuje da se električna pražnjenja rasprše, što negativno utječe na učinak koji bi trebao imati na srce.

U takvim slučajevima žrtvu treba prevesti, jasno ako ne izlaže daljoj opasnosti, na suva mesta; ako je potrebno, žrtvu treba svući i osušiti što je moguće bolje.

Maksimalna potrebna energija je oko 360 džula, kod odraslih; obično što je energija veća, to je defibrilacijsko pražnjenje efikasnije.

Kod djece mlađe od 8 godina i težine manje od 35 kg koriste se energetski ograničeni jastučići kako bi se spriječilo da iscjedak ošteti srce.

Trenutno su defibrilatori toliko jednostavni za upotrebu da će postavljanje u škole, stadione, aerodrome i mnoga druga javna mjesta biti obavezno.

Prijenosni uređaji dostupni su po cijeni koja omogućava i privatnim građanima koji ih žele zadržati kod kuće da ih kupe.

Moderni AED uređaji teže nešto više od kilograma i rade gotovo potpuno automatski.