Zemljotres i gubitak kontrole: psiholog objašnjava psihološke rizike zemljotresa

By Cristiano Antonino On Novembar 17, 2022

Zemljotres i gubitak kontrole. Očigledno je da je naša lijepa zemlja u stalnom seizmičkom riziku. Civilna zaštita i spasioci to jako dobro znaju

Trauma uzrokovana an zemljotres je nešto veoma duboko, povezano sa identitetom ljudi, sa izvesnošću života, sa svakodnevnom rutinom koja više ne postoji, sa neizvesnošću u pogledu budućnosti; zapravo, potres je iznenadan i neočekivan, obuzima naš osjećaj kontrole, uključuje percepciju potencijalno smrtonosne prijetnje, može rezultirati emocionalnim ili fizičkim gubicima (Posttraumatski stresni poremećaj – PTSP, EMDR, Otvorena škola – kognitivne studije , Otvorena škola San Benedetto del Tronto, Hitna psihologija, Psihotraumatologija, Trauma – Traumatska iskustva, F. Di Francesco, 2018.).

Zemljotres, kako intervenisati na psihu?

Institut za kliničku fiziologiju Ifc-Cnr u Pizi izradio je mini-vodič koji jasno pokazuje koliko je potrebno odmah djelovati u slučaju traume nakon potresa, budući da je toliko duboka da može izazvati druge bolesti (ANSA):

1) Koji su psihološki efekti i rizici uzrokovani potresom?

Stres izazvan takvim strašnim događajima može promijeniti nivoe hormona (kortizola i kateholamina, kod žena i estrogena), promijeniti san i, dugoročno, hipertenziju, tahikardiju i ponekad infarkt miokarda.

Ali također je potrebno razlikovati percepciju stresa kod odraslih i djece.

2) Koje emocije potres izaziva kod ljudi koji ga dožive?

Anksioznost, strah i napadi panike.

Anksioznost je općenito dvostrana emocija: s jedne strane, može potaknuti pojedinca da da sve od sebe kroz adaptaciju; s druge strane, može ograničiti egzistenciju pojedinca čineći ga ranjivijim.

Studije su pokazale kako, čak iu dramatičnim situacijama kao što je preživljavanje potresa, žrtve mogu doživjeti pozitivne emocije koje su jednako intenzivne i uporne kao i negativne.

Studije magnetne rezonancije na preživjelima u području Kine 2008. godine pokazale su izmijenjene funkcije mozga, predisponirajući za razvoj depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja.

3) Kakva je psihološka nega potrebna?

Potrebna je primarna prevencija, u kojoj se pojedinac dovodi u poziciju da upozna svoje emocije i da zna kako kontrolirati efekte koje imaju na ponašanje i psihičko zdravlje, kroz specifičnu obuku uz pomoć kurseva i tehnika koje treba implementirati. očigledno u periodima koji su prethodili katastrofi.

Ali mora uslijediti sekundarna prevencija u kojoj se planiraju intervencije psihološke podrške nakon potresa.

4) Šta se dešava kada osoba pati od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP)?

Istraživanja provedena na pojedincima koji su preživjeli teroristički napad na kule blizance i potrese u Moliseu 2002. i Abrucu 2009. pokazuju da je oko polovina ispitanih osoba razvila ovaj poremećaj. Općenito, osoba ima tendenciju da 'ponovno proživi' traumatski događaj, iznenada gubeći kontakt sa stvarnošću. Ove reakcije se mogu javiti mjesecima ili godinama.

5) Koji je savjet za rješavanje ovog poremećaja? Svakako da ne prođe previše vremena, koristi se kognitivno-bihejvioralna terapija, pri čemu liječenje počinje u prvih nekoliko dana nakon traume.

Potres se može smatrati pravim traumatičnim događajem, s tim u vezi, Mitchell (1996) navodi da: „Događaj se definira kao traumatičan kada je iznenadan, neočekivan i kada ga osoba percipira kao prijetnju svom opstanku, uzbuđujući osjećaj intenzivnog straha, bespomoćnosti, gubitka kontrole, uništenja” (Mitchell 1996).

S obzirom na to da svi ljudi koji dožive traumatsko iskustvo ne reaguju na isti način, širok spektar reakcija može varirati od potpunog oporavka i povratka normalnom životu u kratkom vremenskom periodu, do složenijih reakcija koje mogu spriječiti ljude da nastave živjeti. njihove živote kao i prije događaja.

Emocionalne reakcije na zemljotrese

Istraživanja provedena posebno na polju emocionalnih reakcija pojedinaca koji žive u zemljama razorenim zemljotresom pokazuju da su strah, teror, šok, ljutnja, očaj, emocionalna otupljenost, krivnja, razdražljivost i osjećaj bespomoćnosti dominantni odgovori na potres ( Petrone 2002).

Faktori koji utječu na ozbiljnost emocionalnog odgovora i posljedične psihološke nevolja a posttraumatski simptomi definitivno uključuju veću izloženost potresu, blizinu epicentra, nivo uključenosti i kontrole, stepen percipirane prijetnje, poremećaj društvene mreže, prethodnu povijest traume ili emocionalnih problema, finansijski gubitak, ženski spol, nizak nivo obrazovanja, nedostatak socijalne podrške neposredno nakon događaja, kao i nedostatak podrške prijatelja, kolega i porodice, te preseljenje.

Postoji nekoliko studija koje sugeriraju da žene imaju povećan rizik od razvoja posttraumatskog stresnog poremećaja ili drugih poremećaja nakon izlaganja traumatskim događajima (Steinglass et al., 1990; Breslau et al., 1997); također se čini da su djeca školskog uzrasta ranjivija od mlađe djece (Green et al., 1991).

Konkretno, ponašanje roditelja, njihov stepen uznemirenosti i porodična atmosfera utiču na posttraumatske reakcije dece (Vila i sar., 2001).

Da bi se razumjelo je li potres izazvao tipičnu reakciju posttraumatskog stresnog poremećaja ili ne, moraju biti prisutni sljedeći simptomi

osoba ima tendenciju da 'proživi' traumatski događaj, kroz ponavljajuća sjećanja i slike i na nametljiv i nehotičan način trenutaka nakon tremora;
prisustvo ponavljajućih snova, obične noćne more u kojima osoba proživljava određene scene traumatskog događaja;
reaktivnost na događaje (stvarne ili simbolične) nalik na zemljotres sa intenzivnom psihološkom ili fiziološkom nelagodom (poteškoće sa zaspavanjem ili nesanica, razdražljivost, poteškoće u održavanju koncentracije, hiperbudnost i pretjerane reakcije na alarm).

Psihološka intervencija nakon velike vanredne situacije, kao što je zemljotres, je ključna

Cilj je pomoći u procesuiranju tragedije, 'kanalizaciji' emocija, s ciljem da se polako dođe do tačke u kojoj se više ne doživljavaju.

Ovu psihološku intervenciju izvodi tim psihologa specijalizovanih za neposrednu intervenciju direktno na terenu.

Dvije kategorije najugroženije su djeca i starije osobe.

Kod djece se nastavlja psihoterapija, koja se prakticira i na roditeljima i nastavnicima, kako bi se stvorila prava mreža oko djeteta, kako bi se on oporavio.

Prevencija i liječenje

“Mjesec dana nakon traumatskog događaja može se poduzeti posebna terapija traume.

Zdravstvena potrošnja u Italiji: rastući teret za domaćinstvo

April 11, 2024

Aviary Alert: Između evolucije virusa i ljudskih rizika

April 4, 2024

Dan u žutom protiv endometrioze

Mar 28, 2024

Nada i inovacije u borbi protiv raka gušterače

Mar 27, 2024

Izlječenje je moguće, ali podrška prijatelja i porodice koji razumiju i ohrabruju žrtvu je veoma važna.

U slučaju pojave jednog ili više simptoma DPT-a, preporučuje se kognitivno-bihejvioralna terapija, s tim da liječenje počinje u prvih nekoliko dana nakon traume.

Općenito, sa psihološke tačke gledišta, dvije kategorije najugroženije su djeca i starije osobe.

U prvom slučaju, psihoterapija se praktikuje i na roditeljima i nastavnicima, kako bi se stvorila prava mreža oko djeteta, kako bi mu se pomoglo u procesu ozdravljenja.

To je posao koji treba obaviti nežno, ali bez gubljenja vremena.

Postoje istraživanja koja su kod djece koja su bila žrtve velikih trauma istakla opasnost od zastoja u fizičkom i kognitivnom razvoju, koje je teško oporaviti ako se ne interveniše odmah (dr Cristina Marzano).

Autor članka: Dr Letizia Ciabattoni