Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP): posljedice traumatskog događaja

By Cristiano Antonino On Može 18, 2023

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je stanje koje može nastati kao posljedica izlaganja traumatskom događaju

Trauma i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

Termin trauma je izveden iz grčke riječi za 'rana' i definira se kao događaj koji negativno utječe na pojedinca, mijenjajući njihov uobičajeni način života i viđenja svijeta.

Stoga, kada govorimo o traumi, možemo se odnositi na jedan, neočekivani događaj sa dobro određenim trajanjem (npr. saobraćajne nesreće, prirodne katastrofe ili seksualno nasilje), ili na ponovljeni i produženi događaj (npr. ponovljeno zlostavljanje, rat).

Osoba može direktno doživjeti traumatski događaj ili mu svjedočiti.

Odgovori osobe pogođene traumom mogu uključivati:

Intenzivne emocije straha, ljutnje i/ili srama;

Osjećaj bespomoćnosti ili užasa;
Osjećaj krivice;
Izbjegavanje mjesta ili situacija povezanih s traumom;
Izbjegavanje misli u vezi sa događajem;
Tuga;
Dezorijentacija;
Flashbackovi, noćni strahovi i nametljive misli;
Hyperaousal state;
Poteškoće sa koncentracijom.

Takve reakcije su fiziološke kao reakcija na stresni događaj.

Da govorimo o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP), simptomi se moraju pojaviti u roku od 6 mjeseci od traumatskog događaja i potrajati više od mjesec dana nakon izlaganja traumi.

Posebno je kod djece važno obratiti pažnju na promjene u navikama u ishrani, spavanju, društvenosti, emocionalnoj regulaciji (npr. razdražljivost) i školskom uspjehu.

Istraživanja su pokazala da trauma izaziva neurobiološke promjene.

Događa se prava 'rekalibracija' sistema upozorenja našeg mozga (limbički sistem i amigdala), signalizirajući organizmu stalnu 'opasnost'.

Ovo disfunkcionalno stanje istovremeno proizvodi hiperaktivaciju odbrambenih sistema, s odgovorima 'napad/bijeg', i deaktivaciju drugih moždanih sistema koji se bave kognitivnom kontrolom, utičući na sposobnost emocionalne regulacije, samosvijesti, empatije i usklađenosti s drugi.

Ukoliko roditelj otkrije simptome posttraumatskog stresnog poremećaja kod svog djeteta, treba direktno kontaktirati svog porodičnog pedijatra ili specijalizirani dječji neuropsihijatrijski centar.

Dijagnoza posttraumatskog stresnog poremećaja zasniva se na standardiziranim dijagnostičkim kriterijima i instrumentima.

Plan lečenja posttraumatskog stresnog poremećaja treba da izradi grupa specijalizovanih stručnjaka na osnovu psihološkog profila deteta i resursa porodice.

Neke od intervencija na koje ukazuju međunarodne smjernice su:

Psihoterapijske intervencije za dijete (terapije usmjerene na traumu i kognitivno bihevioralna terapija). Ove terapije imaju za cilj povećanje sposobnosti djeteta da se efikasnije nosi sa stresom i patnjom, bez primjene uobičajenih izmijenjenih ponašanja;
EMDR (Desenzibilizacija i ponovna obrada oko pokreta). Tehnika se sastoji od toga da se osoba fokusira na traumatsko pamćenje i istovremeno vrši očnu, taktilnu i slušnu stimulaciju. Ova metoda ima za cilj prirodno aktiviranje ćelija i veza u mozgu kako bi se ponovo stvorila normalna ponovna obrada informacija povezanih s intenzivnim traumatskim iskustvom;
Mindfulness (doslovno: svjesnost), je tehnika koja ima za cilj povećanje razine svijesti i koncentracije na sadašnjost, na ono što se radi u svakom trenutku;
Upotreba lijekova kada profesionalac otkrije stanje intenzivne lične patnje povezano s posttraumatskom simptomatologijom;
Intervencije podrške porodici. Ove intervencije imaju za cilj da pomognu roditeljima da prepoznaju i upravljaju disfunkcionalnim psihofizičkim reakcijama svog djeteta, ponovno uspostavljajući u djetetu stanje sigurnosti i povjerenja.