Belonefobija: otkrivanje straha od igala

By Cristiano Antonino On Jan 26, 2023

Belonefobija je patološki strah od igala, igala i bilo kakvog oštrog ili šiljastog predmeta

Šta je fobija?

Pod fobijom, općenito, podrazumijevamo 'nabijen i uporan strah koji je pretjeran i iracionalan, izazvan prisustvom ili anticipacijom određenog objekta ili situacije'; drugim riječima, neobjašnjiv, ekstreman, nesrazmjeran i uporan strah od određenih situacija, predmeta, aktivnosti, živih bića (životinjskih ili ljudskih) ili čak same pomisli na njih; iako sam po sebi ne predstavlja stvarnu prijetnju, predmet fobije može izazvati stvarno naglo i nefunkcionalno ponašanje oboljelog, koji stoga nastoji da dopusti da ga obuzme teror bez ikakvog očiglednog opravdanja.

Vjerovatno će svatko od nas koji čita ovaj članak pomisliti da je normalno osjećati strah od napada od strane nekoga nožem ili drugim oštrim predmetom, ili biti uzbuđen scenama nasilja u kojima se koriste oštri predmeti; baš kao što je sasvim uobičajeno i 'normalno' imati blagi strah od predmeta kao što su špricevi, skalpeli ili drugi instrumenti koje povezujemo sa situacijama u kojima se naše zdravlje ili naši životi na neki način mogu smatrati ugroženim.

Sve se to, samo po sebi, može smatrati fiziološkom reakcijom organizma kada se suoči sa zastrašujućom, prijetećom ili opasnom situacijom.

Belonefobija, šta je to?

Ali postoji specifična fobija zbog koje je nezamislivo čak i zamisliti doživjeti jednu od gore navedenih situacija; govorimo o belonefobiji (takođe poznatoj kao tripanofobija), inače poznatoj kao strah od igle, koja se definiše kao uporan, abnormalan i neopravdan strah od igala i igala i, u većim slučajevima, i od makaza, noževa i drugih oštrih ili rezanje predmeta.

Simptomi ovih pacijenata su u većini slučajeva predstavljeni teškom anksioznošću i mogu uključivati nesvjesticu, lupanje srca, tahikardiju, pojačano znojenje (posebno u dlanovima), vrtoglavicu, bljedilo, mučninu i osjećaj vrtoglavice pri uočenju igle ili drugih objekata od kojih se strahuje.

Kao direktne posljedice možemo vidjeti i druge probleme povezane s ovom fobijom, a to su hemofobija (strah od krvi) i traumatofobija (strah od rana).

Kombinacija ovih fobija otežava upravljanje nečijim reakcijama: strah može postati toliko jak da užasava osobu do te mjere da odbija neophodne medicinske intervencije.

Posljedice i reperkusije na zdravstveno stanje stoga mogu biti vrlo ozbiljne.

Negativne posljedice također mogu utjecati na zdravlje drugih.

Zapravo, čini se da je belonefobija uzrok koji većina nedavatelja (60%) navodi kao faktor odvraćanja od davanja krvi ili krvnih derivata.

Čini se da je to prilično čest poremećaj, jer se čini da oko 10% svjetske populacije pati od njega, iako nije precizirano u kojoj mjeri.

Smatra se da ova fobija može imati genetski uzrok, jer mnogi od onih koji pate od nje imaju rođake sa istim strahom, ali to do danas nije dokazano.

Također se čini da su muškarci više pogođeni nego žene, iako su žene statistički više fobične od muškaraca.

Osobe koje pate od belonefobije mogu imati jaka stanja anksioznosti u situacijama kada upravo spomenuti objekti ne predstavljaju stvarnu prijetnju

Na primjer, za belonefobičara, potreba za odlaskom u laboratoriju na analizu krvi može predstavljati izuzetno jak stimulans anksioznosti; ili vidjeti nekoga kako rukuje nožem dok kuha može dovesti do prave krize anksioznosti.

U ekstremnim slučajevima, u pokušaju da se izbore sa svojim strahom, osobe s belonefobijom izbjegavaju rukovanje predmetima od kojih se plaše ili ih čak eliminiraju iz okruženja u kojem često dolaze; trude se da ne budu u situacijama u kojima je rizik od kontakta (makar samo vizuelnog) sa takvim predmetima veoma visok; izbjegavaju analize, ljekarske preglede, posjete stomatologu i tako dalje, samo zato što se boje rada sa iglama ili oštrim, šiljastim predmetima.

U najtežim slučajevima, kao i kod svih drugih tipova specifičnih fobija, belonefobične osobe na kraju sve više izbjegavaju bilo kakvo okruženje, kontekst ili osobu, iz straha da bi ih to moglo dovesti do toga da nehotice dođu u manje-više direktan kontakt sa objektom. njihov strah; ovo može dovesti do toga da se ove osobe izoluju društveno i afektivno, ograničavajući njihov kontakt sa vanjskim svijetom što je više moguće i otežavajući im u najmanju ruku normalan život.

Iako se čini da je ova fobija obično prisutna od najranije dobi, iako osoba može prijaviti da je prošla kroz različite faze problema, za žene može doći do određenog vremena, kada ona može iznenada postati akutna i postati disfunkcionalna za njihovo zdravlje. biti trudnoća.

U ovim slučajevima žene imaju velike poteškoće kada su u pitanju krvne pretrage (koje se sada mjesečno obezbjeđuje nacionalni zdravstveni sistem), u slučaju mogućih invazivnih prenatalnih pretraga (kao što su amniocenteza ili vilocenteza) i, na kraju, u slučaju o potrebi podvrgavanja lokalnoj anesteziji za porođaj.

Druge situacije u kojima problem može stvoriti velike poteškoće za pojedinca koji pati od njega i zabrinutost za one oko njega ili nje, mogu biti hirurške operacije (čak i ako su planirane, a ne hitne), saobraćajne nesreće, jednostavne vakcine, tretmani koji uključuju upotrebu špriceva ili kap po kap, uzorkovanje glukoze u krvi u slučaju kontrola dijabetesa, itd.

Upravo u cilju djelovanja prije nego što je potreban uzorak krvi, kognitivno-bihejvioralna psihoterapija može odigrati centralnu ulogu, pomažući osobi da odmah prepozna problem, čime se dijagnoza dobije što je prije moguće i da se prevaziđe u roku od nekoliko sedmica zahvaljujući upotreba specifičnih tehnika.

Naime, upravo zato što ova fobija rizikuje da ugrozi nečije zdravlje i ugrozi mogućnost kliničkih pregleda, pronalaženje rješenja koje najbolje odgovara nečijim potrebama je prvi korak nakon postavljanja dijagnoze, a u tome odlučujuću ulogu mogu imati specijalisti koji su adekvatno obučeni za ovu temu.